Ovaj svijet odlazi k vragu!” – razmišljao sam slušajući kako Zlatko Hasanbegović objašnjava HDZ-ov slogan “Vjerodostojno” kao sklad misli, riječi i djela, dok mu je Bojan Glavašević oponirao ironično potvrđujući da je on svakako vjerodostojan, misleći pritom na zao glas filofašista koji Hasanbegovića prati od trenutka kad je sjeo u ministarsku fotelju.
Svi se sjećamo antifašističkog “toplog zeca” kroz koji je prošao zbog izjave da je antifašizam floskula, unatoč tome što se radi o konstataciji za koju se vrlo lako može naći potvrda kako u povijesnim dokumentima, tako i u teorijama o totalitarizmu. Međutim, to nije značilo ništa pred žestinom napada koji su uvelike prešli granice lokalne hrvatske svađe, a iza kojih je stajao kanon političke korektnosti koji kaže da svatko tko ne daje prisegu antifašističkoj ideologiji mora da je fašist.
Kroz sličnog “toplog zeca” proteklih je dana prolazio i Zoran Milanović zbog izjava o političkim suparnicima i susjednim državama danih na zatvorenom sastanku s braniteljima koje su procurile u javnost. Iako se on branio da nije rekao ništa pogrešno, mašinerija političke korektnosti i moralna osuda zbog širenja nesnošljivosti i nacionalizma brzo su zaglušile javni prostor, a pozivanje na istinosnu provjeru izrečenoga nailazilo je samo na podsmijeh, sličan onome koji je Glavašević uputio Hasanbegoviću u povodu njegova pozivanja na vjerodostojnost. Ne moramo se složiti ni s Hasanbegovićevim stavom ni s Milanovićevim da bismo primijetili kako jezik političke korektnosti prijeti zasjenjivanjem svakog odbljeska istine na hrvatskom političkom nebu.
Discipliniranje hrvatskog političkog uma u skladu s nalozima političke korektnosti, koje smo dosad možda bili pošteđeni, ulazi nam ove sezone na velika vrata i u ovoj predizbornoj kampanji očito doživljava zvjezdane trenutke.
Engleski spisatelj Anthony Daniels, koji piše pod pseudonimom Theodore Dalrymple, jednom je zgodno primijetio da je žargon političke korektnosti posve nalik propagandi komunističkih režima po stvaranju kulture laži. Po njemu, komunistička propaganda nema za cilj ni uvjeriti ni informirati, već poniziti. Ako smo, pod prijetnjom političkog progona ili socijalnog isključivanja, prisiljeni govoriti i pristajati uz očite laži, to je destruktivno za naš moralni integritet i samopoštovanje, a društvo takvih preplašenih lažljivaca i licemjera savršeno je lako kontrolirati. Svjedoci smo da je danas jedna od najučestalijih optužbi u javnom prostoru ona koja vas etiketira kao fašista, rasista ili nacionalista. To uzima razmjere histerije, posve slične onima u vrijeme komunizma, s tom razlikom što danas zbog takvih optužbi možda nećete završiti iza rešetaka ili na prisilnom radu, ali možete izgubiti posao ili se oprostiti od karijere, ako ste političar ili javni djelatnik.
I to nije slučaj samo kod nas. Mi smo u tome tek novaci. Tiranija političke korektnosti potpuno je ovladala zapadnim demokracijama. Treba samo vidjeti kroz kakvog “toplog zeca” prolazi Trump u Americi. Hillary Clinton je nedavno održala govor koji je gotovo potpuno bio posvećen Alt-right pokretima, što je nova etiketa za fašizam i rasizam. Cilj takvog govora nije ni uvjeravanje ni informiranje, već moralna osuda. Slično kao s Trumpom u SAD-u, s Orbanom je u Europi ili Putinom na globalnoj razini.
Bilo tko tko ne pristane uz laži službene propagande elita na Zapadu, čak i kad su one očite, automatski će biti osumnjičen za rasizam ili fašizam. Dokle ide ludilo političke korektnosti svjedočili smo i prilikom nedavnih terorističkih napada radikalnih islamista u Europi i Americi, kad su ti napadi bili pripisivani ludilu izoliranih pojedinaca ili slobodnoj prodaji oružja. Politička korektnost želi nas potpuno odvojiti od stvarnosti, kako ne bi bila dovedena u pitanje vladajuća ideologija.
Nesumnjiva popularnost koju su političari poput Hasanbegovića, Milanovića, Orbana ili Trumpa stekli u javnosti, u velikoj mjeri proistječe iz revolta ljudi da ih se vuče za nos. Kao što je rekao jedan američki politički komentator, glas za Trumpa u biti je glas za stari dobri srednji prst koji ljudi upućuju političkim elitama umorni od njihove propagande. U Hrvatskoj ćemo rjeđe imati prilike susretati se s političarima koji bi bili spremni staviti svoju karijeru pred iskušenja političke korektnosti.
Ljudi vole slobodu, ali prednost ipak daju sigurnosti. Sigurnost pak daju oni koji pristaju na diktat političke korektnosti, koji govore o uključivosti, dijalogu, toleranciji i sličnim otrcanim frazama operiranima od smisla. Stara dobra inercija i sklonost pokoravanju kaže da je jednostavnije i lakše ne izazivati političku korektnost koju nam isporučuje europska politička elita. To će biti naš siguran smjer i naša nova vjerodostojnost.
>> EKSKLUZIVNO Uhićeni hrvatski agent je Čedo Čolović! Uhićen je dok je bježao u Hrvatsku