U mandatu koalicije kojoj je na čelu bio Ivica Račan pravaši su bili korak ispred svih parlamentarnih stranaka. Dok se HDZ oporavljao od poraza, Tuđmanove smrti i frakcijskih sukoba, HSP je bio školski primjer oporbene stranke. I nakon oporavka HDZ nije uspio dostići ritam koji je nametnuo HSP. Ivo Sanader se zvao šefom oporbe jer je vodio najbrojniji zastupnički klub, ali su pravi oporbeni lideri tih godina bili Anto Đapić, Tonči Tadić i Miroslav Rožić.
Svakodnevnim inicijativama ta je nevelika politička skupina u Hrvatskom saboru otkrila da ima nos za probleme. Njihove su rasprave bile žestoke, argumentirane, intrigantne, s bojama hrvatske trobojnice bez primjesa crnila... Kad su oni progovorili o zaštiti hrvatskog Jadrana proglašenjem gospodarskog pojasa, većina domaćih političara nije niti znala što je to. Da o prosječnom čovjeku i ne govorimo! Zahvaljujući njihovu marljivom iščitavanju birokratskim jezikom zamaskiranih poteza izvršne vlasti, Hrvatska se još u vrijeme koalicijske vlasti suočila s time da se i od nje, kao dijela globaliziranog svijeta, očekuje da sudjeluje u tuđim ratovima.
Na primjer, u Afganistanu ili Iraku. Oni su prvi progovorili o tome da Amerika očekuje od Hrvatske da ne izručuje njezine državljane optužene za ratni zločin i zauzeli stav da to ne može proći u zemlji koja svoje generale mora isporučivati Haagu.
Zahvaljujući pravašima, Hrvati su doznali koliko je loš Sporazum o nuklearki Krško, koliko milijuna dolara vrijedi struja koju je Slovenija jednostranom odlukom uskratila Hrvatskoj, koliko će stotina milijuna dolara Hrvatska morati platiti skladištenje radioaktivnog otpada... Tako nepovoljne podatke nijedna vlast ne ističe. Ali oporba mora. HSP je to činio. Poslije je upravo zbog tog sporazuma puknula koalicija SDP-a i HSLS-a. Pravaši su prvi tražili uvođenje mehanizama zaštite obale od rasprodaje strancima.
Da ih se poslušalo, Hrvatska bi danas puno ležernije ulazila u pregovore s EU, a i manje bi opasne bile primjedbe iz EU kako ne smijemo diskriminirati europske građane i moramo im slobodno prodavati sve što im se sviđa... Danas o tome progovara i Račan prozivajući Sanadera zbog kašnjenja. To je tek djelić tema koje su otvarali pravaši, usput učeći prosječnog Hrvata o vlastitoj državi, prostoru, politici...
Koristeći se Saboom kao poligonom za dokazivanje, uspjeli su se riješiti etikete Tuđmanova prirepka, kojemu je pokojni predsjednik nakon svakih izbora poklonio koju kutiju glasova kako bi ih zbog vlastitih potreba ugurao u Sabor. HSP odavno nije stranka koja se bori za prag, ali već neko vrijeme nije ni onakva kakva je bila u ono zlatno doba kad se kvalitetnim saborskim raspravama borila za čvrsto mjesto na političkoj sceni. Đapić je obišao Izrael i SAD, bio je u društvu europskih pučana, posjetio je mnoge metropole. Diplomati koji nisu htjeli čuti za mjerača kukuruza danas s njime ručaju. No, poraz u Požegi i Velikoj Gorici pokrenuo je prognoze da počinje povratak HSP-a na pravu mjeru od 6-7 posto biračke potpore.
Možda će tako biti, a možda i neće. No, činjenica je da Đapiću ne koriste eksperimenti poput onoga sa SDP-om u Gorici. Ili još gorega, s Vladom Zecom u Požegi, čime je uprljana besprijekorna biografija HSP-a kao stranke bez mrlja. Đapić je riskirao puno, nije dobio ništa. Hrvati ne glasuju ni u Jeruzalemu ni u Washingtonu, a sumnjive tajkune, koji su ih u pretvorbi isisali, preziru. Vrijeme mu je da se vrati svojim dečkima, koji su i posjetom radnicima Tvornice duhana Zagreb pokazali da nisu izgubili osjećaj za muku maloga Hrvata.