Djeca kojima je otac zabranjena tema

Na kraju bosanskohercegovačkog igranog filma "Grbavica", ovogodišnjeg pobjednika Berlinalea, tinejdžerica Sara doznaje istinu. Ona nije dijete šehida (poginulog muslimanskog branitelja), nego plod četničkog silovanja. Strašnu istinu Sara ipak prihvaća, pa tako ovaj nagrađeni film završava sretno.
No tisuće drugih tinejdžera u Bosni koji dijele Sarinu sudbinu ne znaju istinu. Njihove silovane majke to im nemaju snage priznati. Na šutnju ih je prisilio život u patrijarhalnom okruženju u kojemu je sramotno biti žrtvom silovanja. Toliko sramotno da su ih i muževi napustili. Zato svojoj djeci lažu da im je otac poginuo. No, toj je djeca danas 13 godina i postaju znatiželjna. Raspituju se za očevo ime, fotografiju, grob, bilo kakav znak. Pitanja postaju sve češća i neugodnija, a odgovori sve neuvjerljiviji.
Fadila Memišević u svakodnevnom je kontaktu sa silovanim ženama i njihovom djecom. Voditeljica je međunarodnog Društva za ugrožene narode u BiH. Smatra da će problem tek sada buknuti jer majke svojoj djeci više neće moći lagati.

Nema timova psihologa
 Nijedna žena koju poznajem svome djetetu nije kazala istinu. Priča o ocu kod njih je tabu tema. Jednom sam pokušala. Došla je jedna od njih zajedno s kćeri. Htjela sam načeti priču o ocu, no ona je odrješito stavila prst na usta i dala mi na znanje da šutim. Ta djeca k nama dolaze neprekidno i na njima vidimo promjenu. U pravilu su to dobri učenici, pretežno odlikaši. I jako se plašim da će jednoga dana doći k nama i tražiti istinu. A mi im je nećemo imati pravo kazati. S tom bi djecom zapravo trebalo mnogo raditi jer o tome ovisi u kakve će se osobe izgraditi. Tu sada treba nastupiti društvo  ističe Fadila Memišević.
No društvo u BiH očito na to nije spremno. Ne postoje timovi psihologa koji bi savjetovali majke kako pripremiti djecu na istinu, nema dječje pravobraniteljice. U resornom ministarstvu nemaju pojma koliko je takve djece i ne smatraju ih, kao ni njihove majke, socijalnom kategorijom. U Sektoru za socijalnu i dječju zaštitu pri federalnom Ministarstvu rada i socijalne politike kažu da su lani pokušali evidentirati tu djecu, ali su odustali. Takve podatke nemaju ni logorašice, ali ni ostale nevladine udruge. Tek na temelju određenih pretpostavki smatra se da je takve djece više od tisuću. U udrugama imaju procjene da je silovano između 25 i 30 tisuća Bošnjakinja. Znaju da ih većina nije htjela roditi, ali su mnoge zadržavane u privatnim i službenim logorima dok im trudnoća ne bi došla u fazu u kojoj je prekid bio nemoguć. Tek bi tada bile puštane na slobodu.
 Nemamo ni približne podatke koliko je djece rođeno. Jer mnoge žene i danas kriju da su bile silovane, jako se teško otvaraju. Znamo samo da je takve djece doista mnogo. No imamo još jedan problem. To su žene koje su djecu dale na posvajanje. Mnoge od njih, a neke su bile i maloljetnice kad su silovane, nisu htjele ni vidjeti djecu nakon porođaja. Odmah su ih dale na posvajanje. Iako je to individualno, čini mi se da je tim ženama danas teže nego onima koje su zadržale svoju djecu. One su prošle kroz strašne traume tijekom silovanja. Sad im se javio i majčinski instinkt, a djecu su dale drugima, pa prolaze kroz nove traume  napominje Fadila Memišević.

Osjetljivi dječaci
Neželjena djeca danas idu u sedmi razred osnovne škole. Dogodine će biti mali maturanti i počet će prve ljubavne iskrice među njima. No počet će i zanimanje za očeve o kojima im majke neće biti sposobne ništa kazati. Posebno će to teško biti objasniti dječacima. Ako prema njima ne bude pravilnoga pristupa, a očito toga neće biti, kod njih bi mogle nastupiti velike promjene. U njima ta spoznaja može izazvati jaku agresivnost ili naglo povlačenje u sebe. Sretnoga završetka, kao onoga u "Grbavici", gotovo i nema. Odnosno, Fadila Memišević zna za samo jedan. Silovana žena iz istočne Bosne u Sarajevu je našla ljubav svog života. Muž je prihvatio i njezinu djevojčicu. Tisuće druge djece nema ni očeva ni očuha.