Roditelji prenose manje genetskih mutacija svojoj djeci nego što se ranije vjerovalo! Ovo je zaključak i, kako prenose svjetski mediji, zapanjujuće otkriće američkih znanstvenika koji su prvi put dekodirali genetski kod cijele jedne obitelji.
Znanstvenu istinu prema kojoj se do sada, i to prilično dugo, vjerovalo da svaki roditelj prenese oko 75 genetskih mutacija svojoj djeci, pobili su rezultati novog istraživanje koje je proveo znanstveni tim s Instituta za biologiju u Seattleu i Sveučilišta u Utahu.
Nakon proučavanja genetskog niza četveročlane obitelji - majke, oca, kćeri i sina - znanstvenici procjenjuju da svaki roditelj prenosi, ne 75, već po 30 genetskih mutacija svojoj djeci.
Genetske mutacije koje roditelji prenose djeci mogu se nalaziti u nekodirajućem dijelu tzv. “hladnog” DNK, koja se ne prepisuje u proteine i čija se funkcija u regulaciji gena intenzivno istražuje. O nasljeđivanju tih mutacija i uzrocima bolesti znamo malo, pa primjerice neki lijekovi neće djelovati u ljudi koji imaju mutacije u nekodirajućim dijelovima DNK. Mutacije u genima, koje se prepisuju u proteine, povezane su s bolestima u genskim bazama, a više je od tisuću mutacija koje rezultiraju promjenom u nekom sustavu čovjeka. Ako se nasljeđuje manje od 75 mutacija znači da se neke mogu ispraviti prije nego što postanu vidljive u obliku neke bolesti i to mehanizmima popravka genomskog DNK.
Rezultati ovoga istraživanja mogli bi otvoriti vrata novim analizama o načinima smanjivanja uzroka nekih uobičajenih bolesti. A upravo količina mutacija koje roditelji prenose djeci mogla bi biti ključna informacija u tome.
Ljudi imaju oko 22 tisuće gena koji sadrže genetski materijal ljudskog života, odnosno DNK. Znanstvenici su prvi put sekvencionirali ljudski genom prije sedam godina.
Za sve što se ikad desilo i za sve što će se ikad desiti, postoji predodredjen nacrt u našoj DNK, kojim se možemo prilagoditi tom događaju i tako ga prevazići, preživjeti. Uče nas da su naši geni (DNK), kod našeg rodjenja, već zacrtani, da se nikada ili jako rijetko mijenjaju i da su nam time, praktično, predodredili život. No znanstveno je dolazano da se geni mogu prilagoditi odredjenoj, novoj situaciji (okolnostima, tj. našoj percepciji životne okoline) i tako je nadvladati. To se zove mutacija. Mi, medjutim, našu okolinu najviše percipiramo kroz naša vjerovanja, navike i predrasude, pa tek onda, u malom postotku, kroz realnu stvarnost. To znači da smo predodređeni našim vjerovanjima i predrasudama ne samo mentalno, nego i fizički jer percepcija mijenja DNK (nastaje mutacija) a takvi promijenjeni geni mijenjaju potom naše stanice, dakle fizičku stvarnost. Što bi se dogodilo sa našim genima, pa onda i sa nama samima kada bi promijenili obrasce ponašanja, rješili se predrasuda, suludih vjerovanja i navika, te počeli percipirati stvarnost onakvom kakva zaista jeste, bez sebičnosti ega, bez prednosti vlastitoga interesa i bez slijepog vjerovanja svemu i svakome? Da li bi i dalje bili rođenjem predodređeni ili bi se sami određivali, ispravno i istinito reagirajući na život te tako aktivirali gene i poticali mutaciju koja nam je u dotičnom trentku i okolnostima, jedino i najviše potrebna? Materijala za razmišljanje je puno, samo je vremena za ispravno postupanje malo, uvijek i jedino nam ostaje samo trenutak u kojem se nalazimo !!!