'Niste imali zakonsko pravo odbiti ih da budu udomitelji djece samo zato što je riječ o istospolnom paru.'
Jasno je to Upravni sud poručio državi Hrvatskoj poništivši rješenje Centra za socijalnu skrb, kojim su životni partneri Ivo Šegota i Mladen Kožić odbijeni u svom zahtjevu za udomiteljstvom.
Formalno im se u odbijenici tvrdi da ih priječi Zakon o udomiteljstvu, zbog kojeg oni ne mogu udomiti djecu. No zakonskih prepreka ne samo da nema, već naprotiv, upravo je zabrana udomljavanja životnim partnerima u opreci s nekoliko zakona.
Zakon o udomiteljstvu propisuje da udomitelji mogu biti državljani RH od 18 do 60 godina, poslovno sposobni i barem sa srednjom školom, s odgovarajućim stambenim uvjetima i suglasnim ukućanima, a ne smiju biti ovisnici, bolesni toliko da se ne bi mogli brinuti o djetetu, kazneno ili prekršajno gonjeni za obiteljsko nasilje ili na štetu djeteta.
Seksualna orijentacija tu ne igra ulogu. Tako su se vodili i u Centru za socijalnu skrb, dok im “odozgo” nije došla politička direktiva koja je i zaustavila ovaj postupak.
A ta politička direktiva protivna je i Zakonu o suzbijanju diskriminacije, i Zakonu o ravnopravnosti spolova i Zakonu o životnom partnerstvu, a krši i Konvenciju o ljudskim pravima.
Odluka Upravnog suda jasno vraća stvari u okvire zdravog razuma i 21. stoljeća. Poručuje da se državna tijela moraju držati zakona i poštivati ljudska prava, a ne zaobilaziti ih nejasnim smicalicama i ugađati pojedinim svjetonazorskim vjetrovima.
U ovom slučaju htjelo se ići na ruku ultrakonzervativnim pritiscima i stavovima poput onih “bolje je da dijete provede život u domu nego da ga udomi gej obitelj”. Međutim, domovi za djecu nisu puni malih plavokosih beba s reklama.
Tamo su većinom djeca s teškoćama u razvoju i zdravstvenim problemima, ona koja su predugo čekala državu da im pomogne pa su, čekajući, previše narasla da bi ih netko ponio u naručju. Za tu je djecu mladi, situirani, visokoobrazovani par koji bi se o njima brinuo premija života.
Djeca ne gledaju u spavaću sobu ni heteroseksualnim roditeljima, pa tako ni homoseksualnim. Uostalom, i njemački su katolički biskupi nedavno jasno rekli: homoseksualnost je normalna.
Koja glupost... Stvar je u percepciji djeteta među vršnjacima. Kakav će život biti djetetu kada učenici shvate da ima roditelja 1 i 2, a ne mamu i tatu? I u puno "razvijenijim" sredinama to predstavlja ogroman problem, zato se i uvode razni supstituti muža i žene, mame i tate i sl... Uvijek je to prvo usvojeno dijete zapravo teška žrtva za neki "viši" cilj. Dijete će sigurno imati traume cijeli život... Po meni je to osnovno moralno pitanje, a ne prava istospolnih partnera. Koliko djece će se trebati žrtvovati da to postane uobičajeno u društvu i da li je taj cilj vrijedan toga...