Godinu dana prije samoubojstva, trinaestogodišnjak je po bilježnicama crtao uvijek isto. Bocu s otrovom prekrižio je i napisao: “To neću”, zatim bi i bočicu s tabletama prekrižio i uz nju napisao isto. Nacrtao bi zatim pištolj, prekrižio ga, i uz njega opet napisao: “To neću učiniti.” Na kraju bi nacrtao omču za vješanje, a uz nju kratko: “To ću učiniti.”
Reakcija na traumu
I prijatelji i roditelji vidjeli su morbidne crteže. Govorili bi mu: “Što ti je, što se zafrkavaš, prestani pisati te gluposti!” Međutim, nesretno je dijete baš tako okončalo svoj život – vješanjem.
– Po onome što su opisali roditelji, kako se ponašao, očito je bio depresivan. Promijenio se, postao povučeniji, bezvoljniji, manje su ga zanimale stvari koje su ga prije veselile, no pripisivali su to pubertetu i nitko to nije ozbiljno shvatio – ispričala je prof. dr. sc. Dubravka Kocijan Hercigonja, dr. med., neuropsihijatar-psihoterapeut, inače predsjednica Europske interdisciplinarne asocijacije za psihoterapiju djece i adolescenata. Doveli su joj sestru dječaka koji je tragično završio.
Dr. Kocijan Hercigonja naglašava kako djeca i adolescenti dosta vremena prije suicida šalju različite apele, međutim okolina nije senzibilizirana za to da ih prepozna. Većina nas je vođena predrasudom da djeca nemaju razloga za tugu, međutim, u brzom i stresnom tempu u kojem živimo katkad previdimo male znakove ili promjene u njihovu ponašanju i zanemarimo ih.
Baš je to razlog za skorašnji okrugli stol “Prevencija suicida kod djece i adolescenata – analiza i prikaz programa i prijedlozi budućih aktivnosti”, na kojem će stručnjaci razmijeniti iskustva i pokušati ih usmjeriti u edukacijski program, kako bi se svi koji dolaze u kontakt s djecom senzibilizirali za alarmantne znakove koje nam djeca šalju.
– Djeca na traumatski događaj ne reagiraju jednako kao odrasli. Nešto što je nama nevažno, djeca će predimenzionirati. Imaju jasnu percepciju o smrti u dobi od osam-devet godina, znaju da je to nešto definitivno i trajno, međutim imala sam i slučaj djevojčice koja se pokušala, i srećom nije uspjela, ubiti, ali ostala su joj trajna oštećenja. Dobila je loše ocjene i bojala se mamine reakcije. Kazala mi je da je htjela zaspati misleći da, kad se probudi, neće biti ni loših ocjena ni mamine ljutnje. Ona je po svojim godinama znala što znači smrt, ali kad se dijete nađe u stresnoj situaciji, može pribjeći i fantaziji, primjerice, Snjeguljica i Trnoružica zaspale su pod nesretnim okolnostima, a kad su se probudile, sve je bilo u redu. Ne trebamo procjenjivati koliko je po nama određena situacija objektivno stresna i koliko je velik razlog njihove nesreće, već je važno u kakvom je emocionalnom stanju dijete – ističe dr. Dubravka Kocijan Hercigonja.
Emocionalno zlostavljanje
Navodi i kako nerijetko ponižavanje, podsmjehivanje, izrugivanje, ogovaranje i sl. (emocionalno zlostavljanje) hipersenzibilnu djecu, koja nemaju s obitelji takav odnos da se mogu otvoriti i požaliti, navodi na rješenje da im preostaje jedino – nestati.
Depresija kod djeteta može biti reakcija na događaj koji ga je povrijedio, koji se u dječjoj dobi različito doživljava nego kod odraslih.
Postoje i prave depresije, s biološkim uzročnicima, i one se u rijetkim slučajevima znaju dijagnosticirati već u najranijoj dobi – manifestiraju se prestankom jela, nenapredovanjem djeteta, pred pubertet i u njemu očituje se u bezvoljnosti i stalnom neraspoloženju djeteta. Bipolarni poremećaj kod djece, pak, u Europi se baš u praksi ne dijagnosticira, već je specifičan za SAD.