Djeca žrtve siromaštva: Zlostavljaju ih vršnjaci, trpe i doma

Iako djecu nakon nasilja u obitelji najviše ugrožava siromaštvo roditelja, iako razvijene europske zemlje djeci osiguravaju pristojan standard ako to ne mogu njihovi roditelji, kad je riječ o Hrvatskoj, praksa iz tih zemalja uzima se jako važnom kada država za nju ne mora odriješiti kesu. Kao što djeca imaju pravo na zdravstveni odgoj, djeca, prema UN-ovoj Konvenciji o pravima djeteta, imaju pravo i na pristojan standard i, ako im ga ne mogu osigurati roditelji, država je to dužna učiniti, no o tome se šuti. U zemlji u kojoj, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, 900.000 građana živi u riziku od siromaštva i u kojoj su nakon umirovljenika najugroženiji samohrani i roditelji s troje i više djece, lakše je govoriti o zdravstvenom odgoju nego o tome što se (ne)poduzima da se zaštite djeca iz siromašnih i obitelji pogođenih krizom.

Pomoć treba i roditeljima

Djeca iz obitelji ispodprosječnih primanja imaju više emocionalnih i problema s vršnjacima, nezadovoljniji su obiteljskim odnosima te doživljavaju više psihičkog zlostavljanja od svojih roditelja. Pokazalo je to istraživanje “Doživljaji financijskog statusa obitelji i psihosocijalno funkcioniranje srednjoškolaca” prof. socijalnog rada Marine Ajduković te Linde Rajhvajn Bulat, objavljeno u prosincu u Reviji za socijalnu politiku. U istraživanju je anketirano 558 učenika drugih razreda srednjih škola (243 gimnazijalca i 315 učenika strukovnih škola) iz Zaboka, Oroslavja, Ogulina i Velike Gorice. Većina učenika, njih 416, procijenila je mogućnosti roditelja jednake mogućnostima drugih obitelji, 70 učenika izjavilo je da im obitelj ima manje ili puno manje novca od drugih, a 69 učenika izjavilo je da im obitelj ima više novca ili puno više od drugih obitelji. Prema velikom broju istraživanja, najprilagođeniji su mladi koji odrastaju u obiteljima prosječnog materijalnog stanja. Među učenicima koji su počinitelji nasilja nema razlike s obzirom na imovno stanje, no pokazalo se da najviše vršnjačkog nasilja doživljavaju mladi iz siromašnih obitelji, a najmanje prosječni. To što srednjoškolce iz siromašnih obitelji roditelji više psihički zlostavljaju, to što su manje zadovoljni obiteljskim odnosima i imaju izraženije emocionalne i probleme s vršnjacima u odnosu na djecu imućnijih roditelja pokazuje koliko je važno ekonomsko stanje obitelji za vršnjačke i obiteljske odnose. Stoga je potrebno, zaključuje se u istraživanju, unutar sustava socijalne politike i skrbi posvetiti sustavnu podršku roditeljima u obiteljima koje su izložene financijskim stresovima.

Prof. Marina Ajduković objašnjava zašto su djeca iz siromašnih obitelji više izložena psihičkom zlostavljanju:

– Adolescent traži da mu roditelj nešto kupi, a roditelj mu to ne može priuštiti, što ga dodatno frustrira pa, ako po njegovu mišljenju dijete krivo reagira, roditelj ga kažnjava. Svjesni financijske situacije, roditelji se srame što ne mogu djetetu priuštiti potrebne stvari pa se odnosi u obitelji kompliciraju, a i mladi zbog nezadovoljstva znaju provokativno reagirati, što roditelje ne opravdava. Dječja pravobraniteljica zagovarala je dječji proračun da se vidi koliko se ulaže u djecu, ali mi nikako da dođemo do tog dječjeg proračuna. Neulaganje u djecu ima dugoročnu cijenu... – kaže prof. Ajduković. Radi se na Nacionalnoj strategiji za zaštitu promicanja prava djeteta od 2013. do 2020. pa će se vidjeti hoće li biti pomaka.

U Švedskoj i pravo na svoju sobu

Iako se ne možemo uspoređivati sa Švedskom i tamošnjim modelom obiteljske politike u kojoj je ulaganje u djecu temelj zdravog i odgovornog društva i koja je uzor mnogima, ne možemo se uspoređivati ni sa susjedima. U Švedskoj sva djeca imaju dječji doplatak neovisno o primanjima roditelja, 68 posto djece su članovi nekog sportskog kluba. Vrtići i škole su savršeno organizirani i svima dostupni, u boravcima su razne aktivnosti za djecu besplatne. Roditelji se s djecom ne tiskaju u jednoj sobi. Svako dijete ima pravo na svoju sobu i, ako mu je ne mogu roditelji priuštiti, uskače država.

– Na politici i političarima je odgovornost, djeca nisu dovoljno vidljiva skupina u našem društvu, ne smatra ih se dovoljno važnima. Stalno se govori da imamo visoke socijalne transfere, a u usporedbi s drugim europskim zemljama oni su vrlo mali. Možemo se ugledati na susjede, Njemačku, Austriju, Italiju, pa i Češku i Mađarsku. Izdvajanja za obiteljsku politiku u nas su sramotno mala. Sva istraživanja govore da se ulaganjem u obitelj i djecu preveniraju socijalni problemi i ta se socijalna investicija višestruko isplati. U mnogim zemljama postoji univerzalni dječji doplatak, pravo svakog djeteta neovisno o primanjima roditelja. Kad je došla kriza, u nas je prvo bilo dokinuti subvencionirani prijevoz za srednju školu, a uštedama se ništa nije postiglo – kaže Siniša Zrinšćak, sociolog i prof. socijalne politike. Nadajmo se da nećemo doći na razinu Grčke, u kojoj je lani, prema BBC-u, ekonomska kriza toliko pogodila mnoge obitelji da su ostavljali djecu u centrima za siromašne i humanitarnim ustanovama.

>>Prvi registar: Udomljeno 1693 djece, još 1150 bez obitelji