'Djecu odgajamo da se silovatelja oplakuje jer ga je žena strpala u zatvor'

Iako je javnost zgrožena nedavnim slučajem silovanja djevojčice na zadarskom području, stručnjaci koji godinama rade sa žrtvama svih oblika nasilja, pa i seksualnog, ali i nasilnicima, kažu da je, zapravo iluzija da društvo osuđuje i prepoznaje silovanje kao najgoru vrstu nasilja koju žena u bilo kojoj dobi može doživjeti. Okolina, smatraju, zapravo ne osuđuje dovoljno silovatelja, ali zato uredno na više razina preispituje žrtvu.

– To što se u ovom slučaju dogodilo je strašno i zaslužuje najtežu osudu društva, hitnu reakciju svih službi, najviše pravosuđa kako bi se stvari mijenjale nabolje. No to se, pokazao je i ovaj slučaj, ne događa. Novi problem za žrtvu nastaje kada slučaj dođe u javnost, jer tada se počinju smišljati isprike za nasilnika. U našem je društvu, kada je u pitanju bilo koje kazneno djelo, a pogotovo seksualno nasilje, uvijek prvo pitanje u smislu što je ona napravila da joj se to dogodilo, čime ga je izazvala, zašto je to trpjela, zašto je bila s takvom osobom. Dakle, sve je usmjereno ka tome da se napada i preispituje žrtva. Društvo osuđuje žrtvu za nešto na što nije mogla utjecati. Nažalost, i ovaj slučaj u Zadru nije izoliran slučaj. Uvjerena sam da se mladima u toj dobi; dakle adolescenti, pa do punoljetnosti, ali i nešto kasnije jer su i dalje nedovoljno emocionalno zreli, takve stvari događaju vrlo često. Seksualno se nasilje događa često, a da ga žrtva i nasilnik ne prepoznaju kao nasilje jer ne postoji nikakva edukacija na razini školstva. Uostalom, to je i tabu-tema u društvu – kaže nam Davorka Bišćan, psihologinja koja godinama pomaže ženama žrtvama nasilja u Ženskoj grupi Karlovac Korak.

Osim pomaganja žrtvama, Ženska grupa do sada je provela niz istraživanja među srednjoškolcima o tome jesu li ikada bili žrtve nasilja, jesu li bili nasilnici, što smatraju nasiljem, na temelju čemu su provele i niz edukacija, predavanja kako bi prevenirale sve vrste nasilja od najranijih trenutaka kada se ona događaju, a to je upravo srednjoškolsko vrijeme.

Djeca već od 13 godina stupaju u seksualne odnose, a da im prije toga o tome ništa ne priča; roditelji o tome ne pričaju s djecom jer smo patrijarhalno društvo, ali niti škola, a i nakana uvođenja seksualnog odgoja, kažu nam sugovornice, u startu je osuđen i obustavljen.

Četiri dana zaključana u sobi

– Djeca su prepuštena sama sebi da shvate kako se u tom slučaju treba ponašati. Zapravo su prepuštena neznanju iz kojeg se rađaju svakakve loše stvari i neznanje je glavni pokretač nasilja. Žrtva ne zna što je nasilje, i kada se treba obraniti, jer sve podrazumijevaju kao normalno ponašanje. Naše je istraživanje o nasilju u vezama među srednjoškolcima, koje smo proveli na više od tisuću srednjoškolaca, pokazalo je da je čak 70 posto ispitanika reklo da su bili nasilni u vezama, a onda je njih 50 posto reklo da nisu doživjeli nasilje u vezi. To dokazuje da žrtve ne znaju granicu između normalnog i nasilnog ponašanja. Oni koji su bili nasilnici, kazali su da su najčešće bili nasilni na način da su partnericu nagovarali na seksualni odnos i da se seksualni odnos najčešće događao bez njezina pristanka. A onda bi žrtva rekla da je pristajala zbog ucjena, u smislu, da je dečko ucjenjuje rečenicom da ga ne voli, ako odbije odnos s njim. Djevojke ne razumiju da je vrsta nasilja i kada joj dečko zbog ljubomore ne dopušta da se druži s prijateljima. I taj je stav odraz našeg čitavog društva. Društvo tako funkcionira, tako odgajamo djecu, tako se većina ponaša sa 17 ili 47 godina – kaže nam psihologinja D. Bišćan.

VIDEO Prosvjed protiv nasilja u Zadru

Video: Frane Šarić

Mirjana Duduković, predsjednica Ženske grupe Karlovac Korak kaže da je u 17 godina, koliko postoji Sklonište za žrtve nasilja u Karlovcu, imala tek jedan slučaj da žena prijavi i napusti supruga zbog silovanja.

– Žene, kada odlaze od nasilnih supruga koji su ih godinama tukli i zlostavljali, i ne znaju da su sve te godine trpjele i seksualno nasilje. Tek nakon pola godine u skloništu počinju govoriti i o tome. Nasilnik smatra da ima pravo u braku na seksualni odnos kada on to želi, a njezina je dužnost da to “odradi”. I što je najgore, osim nasilnika, to često smatra i okolina; njezina obitelj, susjedi. Imali smo prije puno godina u jednom mjestu u Hrvatskoj slučaj gdje je žena bila četiri dana zaključana u sobi, vezana za krevet i suprug ju je silovao svaki put kada bi došao u sobu. Kada se uspjela osloboditi i pozvati pomoć i kada je napustila nasilnika, najviše joj je zamjerila kći koja s njom nije htjela razgovarati jer je, time što je prijavila silovanje, osramotila obitelj. Dakle nije otac taj koji je osramotio obitelj, već žena – priča nam M. Duduković jedno od najstrašnijih iskustava žena s kojima je radila. Da je silovanje nešto što se događa ženama u bilo kojoj dobi, dokazuje i činjenica da se u ovom slučaju radilo o starijim osobama; silovatelj je imao 70-ak godina. Upravo taj slučaj dokazuje zbog čega se žrtva silovanja teško odlučuje o tome govoriti.

Osjećaj srama

– Razumijem djevojke, žene koje ne prijavljuju silovanje, jer one nakon prijave proživljavaju novu torturu. Imam slučaj djevojke koja je prijavila silovanje; sudski spor nakon više godina još traje, s time da je već nekoliko puta davala iskaz i time ponovno proživljavala iste strahote, iako u zakonu piše da je moguće u slučaju silovanja iskaz dati jednom, on se snimi i više ne mora o tome govoriti. No, sudstvo se opravdava tehničkim problemima. Djevojka mi je rekla da je prije znala što će sve morati proći da bi dokazala to što joj se događalo, nikada ne bi prijavila silovanje. Osim toga, silovatelji u iskazima opetovano govore da ne vide u čemu je problem, što su loše napravili. U slučaju silovanja kod žrtve je iznimno jako izražen osjećaj srama, jer je duboko povrijeđena s obzirom na to da joj se takva najintimnija stvar dogodila na toliko brutalan način. I nema pravila, ne možemo govoriti o tipu osobe koja je silovatelj. Među njima ima visokoobrazovanih ljudi, ljudi koji su, kako se kaže “na položajima”, koji žive u gradovima, koji su bogati, ali silovatelji su i srednji sloj, ljudi koji žive na selu, koji su manje obrazovani, to su mladi, stariji ljudi. Ma, to su obični ljudi koje svakodnevno susrećemo na putu na posao, koje znamo iz viđenja, mahnemo im, nasmiješimo im se jer to su “dobri ljudi iz kvarta”. To su silovatelji i nasilnici, ali i žrtve. Žrtve su također u svim slojevima društva i one su žrtve ne zato što nasilnik ima neku stvarnu moć, jer je psihopat, već samo zato što nasilnik ima moć nad njima. U više od 90 posto slučajeve silovanja to su žrtvi poznate osobe; partner, bivši partner, netko od prijatelja bivšeg partnera, rodbina, jako rijetko su to nepoznate osobe – dodaje D. Bišćan.

Tim više, kažu nam sugovornice, okolina žrtvi na vjeruje ili sumnjaju u njezine optužbe.

– Društvo je takvo, pa i odgajamo djecu tako da je silovatelj frajer, da ga se slavi ili oplakuje jer ga je žena strpala u zatvor zbog onoga što joj je učinio. Sudski je put, također, usmjeren na okrivljenika, a ne na žrtvu. Bitno je ne povrijediti prava okrivljenika, a žrtvina su u drugom redu. Ona svoja prava mora tražiti, ali je pitanje hoće li joj biti odobrena ta prava, a okrivljenik ih ima odmah. Sankcije postoje ako kršiš prava optuženika, ali ne i žrtve. Nije isti niti princip rada u našoj državi. Ako vas netko privatno optuži za bilo što, okrivljenik se mora braniti, a kod prijave nasilja žrtva mora dokazivati da je on kriv. Uz to, sudski proces predugo traje. Žrtva dvije godine samo čeka presudu, a on dobije tek godinu dana zatvora – secira društvo M. Duduković. Male kazne za silovatelje, u prosjeku godinu dana u Hrvatskoj, činjenica su da društvo, okolina ne osuđuje dovoljno nasilnika, ali preispituje žrtvu, dovodi do toga da je silovanje i dalje sveprisutan oblik nasilja.

Treba mijenjati sustav

– Stvari će se promijeniti tek kada se čitav sustav promijeni, kroz sve sektore; kada bude bolje edukacije u školama, kada pravosuđe bude brže i pravednije reagiralo, izricalo veće kazne, osuđivalo takvo ponašanje, kada društvo prestane prešutno tolerirati nasilje. Zapravo, od nasilnika su još gori pasivni promatrači; oni koji gledaju nasilje, ali ne reagiraju. A najgore je kada se nasilje, a posebno silovanje snima. To je vrhunac nasilja, to je velik emocionalni udarac za ženu. I inače, kada radimo sa ženama žrtvama nasilja, upravo taj užas silovanja daleko teže “liječimo” od fizičkog nasilja – govore nam sugovornice.

Ističu i da nema dovoljno službi koje bi pomogle žrtvama; u bolnicama nema dovoljno resursa, privatni odlazak kod psihoterapeuta košta, za što sve žrtve nemaju novca.

– A tu je ponovno i osuda okoline. Prvo je okolina proziva jer je silovanje prijavila, a onda je osuđuju jer pokušava “isplivati” iz te traume i prozivaju je zašto ide kod psihologa ili psihijatra, jer i to je nekima sramota – kaže M. Duduković.

Maloljetne žrtve silovanja zakon i društvo trebali bi najviše štititi, no slučaj u Zadru pokazao je da smo zakazali.

– Nije dobra ni reakcija dijela javnosti koja sada prijeti sucu koji silovatelje nije zadržao u istražnom zatvoru, pa se prijeti njemu i njegovoj djeci. To što je napravio nije dobro, ali reakcija dijela ljudi pokazuje da komuniciramo nasiljem na nasilje – dodaje psihologinja Davorka Bišćan koja je često razgovarala i sa silovateljima.

‘Mene se to ne tiče’

– Oni u tome ne vide ništa loše, kažu da su tako odgojeni, da je takvo ponašanje u redu i tek se malo zamisle kada se to što je napravio partnerici poistovjeti s time da netko to napravi njegovoj sestri, majci, djetetu. Tek se tada neki zamisle i tek tada postoji šansa da se oni promijene. Smatram da sustav mora više raditi i s nasilnicima kako bi ih se promijenilo, kako bi im se ukazalo na to da je njihovo ponašanje loše – dodaje psihologinja.

Hrvatsko društvo, kazuju nam sugovornice, u zadnjih je 20-ak i više godina postalo konzervativnije nego prije, pa je nešto što je prije 30 godina bilo nezamislivo i neupitno, danas postalo normalno.

– Nasilja su sve brutalnija, na silovanje danas društvo zapravo svojim stavom i osudom žrtve gleda s pozicije “mene se to ne tiče”, sve manje razgovaramo međusobno, posebno s djecom i postajemo sve zatvoreniji, konzervativniji, a oni koji imaju moć pomagati narodu, utjecati na stavove i razmišljanja to u svojim pričama i propovijedima ne čine. Primjerice, prije se nasilje nad ženama uglavnom svodilo na šamar, danas je žena brutalno pretučena, toliko da završi u bolnici. Žrtava silovanja sve je više, takve se situacije, umjesto da ih očevici prijave i spriječe, snimaju i snimkama se ucjenjuje radi zabave – navode sugovornice.