Djecu u Haitiju uče govoriti "potres"

Odmah nakon potresa četrnaestogodišnja Daphne Joseph pobjegla je iz srušene kuće koja se nalazila izvan haićanske prijestolnice. Pohitala je u Port-au-Prince, gdje joj je majka radila kao prodavačica kozmetike na tržnici. Bila je sama kada je utrčala na tržnicu i usred hrpe ruševina vidjela mrtvo tijelo svoje majke. Smrzla se i tako smrznuta gledala kako joj majku utovaruju na kamion, a potom ona zauvijek nestaje.

Htjela sam se ubiti

“Htjela sam se ubiti”, prošaptala je, dok je tihim glasom pričala svoju priču novinaru New York Timesa. Kad su odvezli mrtvo tijelo njene majke, a oca nije niti imala, Daphne je dugo besciljno lutala Port-au-Princeom. Sreo ju je jedan dalji rođak koji ju je stavio na autobus do kuće gdje joj žive teta i tetak, ali oni je više nisu htjeli.

Sada je u sirotištu. Katkad joj pobjegne osmijeh kada gleda mlađu djecu, ali većinu vremena izgleda - zamrznuto. Dječjih priča poput ove u Port-au-Princeu ima mnogo. Neka djeca imaju pretjerane reakcije, a druga su sjećanja na potres potpuno potisnula iz svoje svijesti - kaže Norah Salnave iz haićanskog Udruženja psihologa. Psiholozi upozoravaju da se djeci pomoć mora pružiti odmah ili će trauma ostati s njima do kraja života, koji će ionako biti težak. Izraelski dječji psiholog Moshe Farchi koji pomaže djeci u katoličkoj školi koja je ovaj tjedan počela s radom upozorava da je prvi mjesec nakon stresne situacije ključan.

Privid normalnosti

Neka od te djece uopće ne spominju riječ potres, već samo zamjensku riječ “ta stvar”. U školi ih sada tjeraju da katastrofu imenuju, da jedan po jedan govore gdje su bili u trenutku potresa, što se dogodilo s njima i njihovim bližnjima, tko im je sve poginuo. I da koriste riječi poput “kuća koja se ruši”, “smrt”.

Povratak u neki privid normalnosti jedini je put da se djeca izvuku bez snažnog PTSP-a, upozorava dr Farchi. Koliko će to biti teško, govori i podatak da je na Haitiju uništeno oko 5000 škola. Gotovo sve.