Sjeća li se još tko male djevojčice iz kolone smrti u plavom kaputiću,
uplakanih očiju i pogleda punog tuge, jada, boli i straha od
svakodnevna gledanja smrti u oči, koju je 18. studenog 1991., te
najtužnije godine u Vukovaru, snimila kamera BBC-jeva novinara?
Simbol stradanja
Slika te male Vukovarke, koja je tog dana obišla svijet, više mu je od
bilo kakvih diplomatskih priča i uvjeravanja o srpskoj okrutnosti na
hrvatskom tlu, pokazala što se tih mjeseci zbivalo u Vukovaru i što se
tog najtužnijeg dana u studenom dogodilo u njezinu rodnom gradu od
kojeg je poslije srpske opsade ostalo cijelo samo njegovo ime.
Nekoliko godina poslije novinari su pronašli tu djevojčicu, otkrili da
se zove Željka Jurić, napisali priče o njezinu životu u progonstvu,
obnovi njezine obiteljske kuće u vukovarskom naselju... Pisali su o
njoj uoči gotovo svake godišnjice, a priče su nalikovale jedna na
drugu. Duboko u svojoj duši godinama je Željka krila slike užasa,
svjedočenja o smrti svojih prijatelja koji su ubijani pred njezinim
dječjim očima. Svi su je godinama o tome pitali, a ona je odgovarala
kako se kroz maglu sjeća samo pojedinih detalja i vukovarskog pakla.
A onda, kad je prije nekoliko godina, svojom nogom prvi put zakoračila
u rodni Vukovar, posjetila svoj razrušen dom, i otišla do temelja
porušene zgrade iz čijeg su je podruma s majkom i sestrom izvukle
bradate spodobe, pred očima su joj se odjednom pojavile te slike
strahota i užasa koje je desetak godina potiskivala u svojoj duši. Suze
na njezinu licu sustizale su jedna drugu, tekle su u potocima, a
napaćene duše Željka nije imala mira dok nije uzela papir u ruke i kao
opčinjena počela ispisivati, u obliku stihova, svoje svjedočenje. Ono
je toliko jednostavno i dojmljivo da, kad ga čovjek čita, ima osjećaj
kako je tog dana bio u koloni smrti uz malu Žljeku, njezinu mamu,
ostale susjede i Vukovarce za čije se kosti ni poslije 14 godina ne zna
gdje su zakopane.
"Dragi Aco, danas je godina kako te nema. Oni zli okrutni ljudi ugasili
su tvoj mladi život. Da, Aco, prošlo je toliko vremena... Tvoj
mladenački osmijeh još uvijek spava u mom srcu. Ljudi kažu: bila si
mala, ne možeš se sjećati ničega.
Svjedočila ubojstvima
Neka oni samo tako misle, no samo ja znam što mi je u srcu i duši.
Danas je krenula kolona od Nove bolnice do Aleje branitelja. I ja sam
zapalila svijeću za tebe na mjestu na kojem su te ubili. Kolona je
lagano išla, a ja sam se sjećala svega, i onoga groznog dana 19.
studenog 1991., devet sati ujutro, otvaraju se željezna vrata
skloništa, polagano, ali u strahu svi izlazimo iz njega, stajemo u
kolonu, vani stoje bradati vojnici puni mržnje, bez osjećaja i bez
imalo savjesti viču: Brže! Nebo je sivo, staze su pune ruševina i
cigli, tišina je, samo se čuje jecanje, plač i koraci. Idemo prema
centru. Ljude odvajaju iz kolone i krvoločno ih ubijaju. Prelazimo
Vukin most. Na kraju mosta su leševi, strah me.... Došli smo u centar.
Tebe su izdvojili iz kolone. Morao si skinuti majicu i samo si rekao:
Ljudi, ja nisam ništa kriv. Onaj okrutni četnik ispalio je cijeli rafal
u tebe.... Mojoj mami pao si pred noge. Rekao je onoj
dvojici: Odvucite tog psa tamo! Primili su te za noge i odvukli u one
ruševine. Dragi Aco, sada mi je jedina želja da nađem tvoje kosti i da
te pokopam kako treba. Kad bih barem mogla naći zlikovce koji su te
ubili" zapisala je 19. studenog 2002. Željka svoju prvu sliku
užasa koja joj se pred očima pojavila kad je došla pred zgradu
odakle su ih iz podruma izvukli.
Aco je bio mladić kojem je u trenutku smrti bilo jedva 20 godina.
Zvao se Aleksandar Laba. Cijeli život proveo je s roditeljima u
Austriji, a onda pred sam rat stigao je u Vukovar i poput mnogih svojih
vršnjaka uzeo pušku u ruku i ostao braniti svoj dom, svoju Hrvatsku.
Bio je ranjen u nogu, a s gipsom i štakama obilazio je Željku i sve one
koji su bili u podrumu pod kišom granata. Donosio im je vodu, davao
kruh, a tada šestogodišnju Željku svaki put kada bi došao, bratski bi
zagrlio, tješio je da se ne plaši, govorio kako će sve to proći.
Nekoliko godina poslije Acine su kosti pronađene, pokopan je u Velikoj
Gorici, a Željka mu je na grobu uputila posljednju riječ
ispričala mu je svoju u životu prvu napisanu pjesmu "Pismo Aci!"
Zabilježena sjećanja
Željka je 5. rujna ove godine navršila 20 godina. Nakon života u
progonstvu u Zagrebu, vratila se u Vukovar, u svoju kuću koju im je
pomogla obnoviti obitelj Eljuga iz Zagreba. Srednju školu završila je u
Vinkovcima, a zaposlena je u Đeletovcima u Ini, na naftnom crpilištu,
za okupacije gnijezdu zloglasnih Škorpiona. Željka, koja je imala
turobno djetinjstvo, poput je svojih vršnjakinja, ali kad s njom
pričate, imate osjećaj da je pred vama osoba s mnogo više godina nego
joj piše u osobnoj. Svoj život podredila je brizi o braniteljima i
jedina joj je želja da jednog dana na bilo kakav način osnuje nekakvu
udrugu koja bi se brinula o tim ljudima koje ona naziva svojom braćom,
očevima...
Slike iz Vukovara i zarobljeništva kao šestogodišnjakinji urezale su
joj se duboko u pamćenje i od prije tri godine prenosi ih na papir.
Svaka njezina pjesma zapravo je svjedočenje, tako iskreno, tako jasno i
tako bolno, da i onome tko nikada nije čuo za Vukovar i njegove patnje,
kada ih čuje, biva jasno što se u njemu dogodilo prije 14 godina.
Stoga svima kojima je Vukovar na srcu preporučujem da pronađu njezinu
knjigu pjesama "Moja rijeka suza", koja je unatoč tome što je izišla
pred kraj prošle godine, nepravedno skrivena od očiju javnosti. U njoj
Željka iz srca kazuje zašto je tog 18. studenog 1991., kada je
snimljena kamerom BBC-ja, bila uplakana i plakala još dugo, u logoru i
sve dok nije došla u Zagreb, kada su joj liječnici dali lijek za
smirenje.
Prijetnje poslije povratka
Sve donedavna, otkako se vratila u Vukovar, Željka je imala problema s Vukovarcem koji je “oslobađao taj grad od ustaša”. Pratio ju je, prilazio joj u Vinkovcima i Vukovaru te prijetio da će ju, bude li veličala “ustaše”, progutati i odvesti u Srbiju. Posljednjih mjeseci prijetnji nema jer mu je policija za petama, a Željka ga se sjeća, kao i još neki iz kolone, kao ubojicu Ace. - Otkako živim u Vukovaru, od rujna do Božića, u mene kao da ulazi neki nemir. Ne mogu jesti, piti, spavati, pred očima su mi slike užasa – kaže Željka.