Prva knjiga “Priče o neustrašivim hrvatskim ženama”, među kojima se krije nekoliko liječnica, bila je svojevrsni zametak. Nakon što je ona postigla uspjeh, profesorica, novinarka i lektorica Tatjana Barat objavila je i novu pod naslovom “Kad odrastem želim biti liječnik”. Ovaj put u koautorstvu s liječnikom Andrejem Proševom i – u pravi trenutak. Dvojac na pristupačan način djeci približava živote hrvatskih liječnika i liječnica koji su mijenjali svijet, poput Andrije Štampara, Frana Mihaljevića i Dore Filipović, a svaka priča završava kvizom i pitanjima poput onog zašto je higijena važna u očuvanju zdravlja, što su antibiotici i slično. Lekcija koju bi u vrijeme korone i mnogi odrasli trebali ponoviti.
Knjiga slučajno izlazi u vrijeme kad mnogi liječnici izgaraju na poslu, bore se za živote, ali i protiv neodgovornosti, nerazumijevanja kao i, nažalost, raznih teorija urote?
Knjigu smo napisali prošlog ljeta, a ugovor sa Školskom knjigom potpisali prošle jeseni. Tada nismo mogli ni zamisliti kako će izgledati 2020. Kako u obitelji i bliskom krugu prijatelja i poznanika imam zdravstvene djelatnike, od ranog sam djetinjstva imala uvid u zdravstveni sustav. Sjećam se brojnih božićnih blagdana kada moja teta, inače viša medicinska sestra, nije mogla slaviti s ostatkom obitelji jer je morala raditi. Sjećam se njezinih brojnih noćnih dežurstava i padanja s nogu. Prijateljstvo s Andrejem i poznanstvo s drugim liječnicima pružilo mi je dodatnu sliku toga što se sve događa u zdravstvenim ustanovama i koliko medicinsko osoblje daje od sebe da bi održalo sustav na životu, napose u vrijeme pandemije.
Kako vaš kolega dr. Prošev podnosi poricanje da virus postoji i žalopojke zbog nošenja maski, što je njemu kao liječniku uobičajeno i bez korone?
Andrej sredinom prosinca polaže specijalistički ispit iz psihijatrije i u ovom su periodu njegovi savjeti i meni od neprocjenjive važnosti. Kako kaže, traženje psihološke i psihijatrijske pomoći znatno je poraslo u ovoj godini, a tome svakako pridonose i neprovjereni podaci često prisutni po društvenim mrežama i teorije zavjere u koje neki ljudi, nažalost, još uvijek vjeruju. Ono što ga posebno ljuti, kao i brojne stručnjake mentalnog zdravlja, jest što se o ovom govori kao o “novom normalnom”. U ovoj situaciji baš ništa nije normalno. Ipak, u cijeloj je priči nošenje maski vrlo mala cijena. Ako je mogu imati liječnici, možemo je imati i mi tijekom vožnje tramvajem ili pri ulasku u trgovine.
Što je bila inspiracija da se liječnik i magistra edukacije hrvatskog jezika i književnosti zajednički upuste u pothvat pisanja knjige?
Andrej i ja zajedno smo pohađali Gimnaziju Josipa Slavenskog u Čakovcu. Povezali smo se godinama kasnije kada sam pisala članak o njemu. Zajedno smo pisali i članke o mentalnom zdravlju za neke medije i usput razvijali prijateljstvo. Svojim mi je stručnim savjetima pomogao u najtežim životnim trenucima, a knjiga je došla kao šlag na tortu. Naprosto smo spojili medicinu i književnost, a uvelike je pomoglo to što on od malih nogu voli knjige, a ja imam kakav-takav uvid u medicinu. Shvatili smo da je ovakva knjiga djeci itekako potrebna.
Ovo je druga, vjerujem ne i posljednja vaša knjiga, ali od toga se u Hrvatskoj ne može živjeti.
Tako je, ne može. To je samo zgodna dodatna zarada, pa zato radim kao novinarka i lektorica te surađujem s jednim knjižarskim lancem. Prva knjiga dogodila se sasvim slučajno, a spletom okolnosti i druga. Često na društvenim mrežama dobivam poruke djevojaka i žena koje mi zahvaljuju na onome što radim i to mi je pokazatelj da je ipak sve ovo vrijedilo, iako nije bilo lako. Ovom knjigom upravo njima želim pokazati da mogu biti i vrhunske liječnice. Mnoge od njih nisu imale podršku šire okoline, ali im baš zato želim pokazati da mogu uspjeti, ali i da dječaci i muškarci vide što sve žene mogu.
Naslov je sugestivan, cilj je i promovirati to zanimanje?
Naslov je osmišljen da privuče dječju pozornost, baš kao što je to bilo i s “Pričama o neustrašivim hrvatskim ženama”. Često možemo čitati kako nam nedostaje liječnika i medicinskih sestara. Neki od mojih vršnjaka iz gimnazije koji su završili medicinu otišli su u inozemstvo. I ne misle se vratiti. Andrej je pak odlučio boriti se ovdje. Cilj nije promovirati zanimanje, ali svakako želimo razbiti strah od posjeta liječniku i da djeca uče o vlastitom tijelu kroz priče hrvatskih velikana u području medicine. Ako pak putem barem jedan dječak ili djevojčica shvati da se želi time baviti i da može biti uspješan u tome, bez obzira na podrijetlo, naš je zadatak uspješno obavljen.
Znate li da dvogodišnjaci razvlače prstima po slikovnici jer misle da funkcionira poput zaslona mobitela? Kako dječja knjiga može konkurirati tim zabavnim napravicama kojima ni odrasli ne uspijevaju odoljeti?
Toga sam itekako svjesna i baš zato to nastojim promijeniti malim koracima. Prije pandemije redovito sam držala kreativne radionice za djecu na kojima smo se barem na sat-dva odmicali od tehnologije. Tijekom gostovanja s prvom knjigom doživjela sam i situacije u kojima je bilo jasno da mi djeca doslovno prenose misli svojih roditelja. Kada bih ih pitala zašto o nečemu misle tako kako misle, odgovor bi bio “Jer tata tako kaže”. Da bi djeca bila zainteresirana za knjigu, moraju se ugledati na odrasle, bili to roditelji, daljnji rođaci, učitelji ili ljudi u medijima.
Hoće li gadgeti dugoročno odnijeti pobjedu nad knjigom?
Nijedna naprava ne može odnijeti pobjedu nad pisanom riječi u obliku knjige. Da, oni će se sve više razvijati, no istraživanja i praksa pokazuju da djeca postižu mnogo bolje rezultate kada im se znanje prenosi živom riječi, bez tehnologije, a to potvrđuje i online nastava. Tehnologija može biti sjajna pomoć, ali nikako glavno sredstvo.