Stjepan Đureković bio je direktor marketinga u Ini. Krajem travnja 1982. pobjegao je iz komunističke Jugoslavije i zatražio politički azil u SR Njemačkoj. Zbog intenzivne publicističke djelatnosti ubrzo je postao vrlo cijenjen u hrvatskome političkom iseljeništvu. Ubojice jugoslavenske tajne službe Udbe dočekali su ga prijepodne 28. srpnja 1983. u tiskari u Wolfratshausenu, gradiću pokraj Münchena, i zvjerski ubili. Najprije su ga izrešetali mecima iz dvaju pištolja, a potom mu lubanju raskolili s više udaraca oštrim željeznim predmetom.
Nakon više od dvadeset godina, 7. srpnja 2005. u Njemačkoj je pod sumnjom da je sudjelovao u pripremi Đurekovićeva ubojstva uhićen bivši politički emigrant Krunoslav Prates, koji je bio suradnik Udbe kodnih imena Boem i Stiv. Visoki zemaljski sud u Münchenu osudio ga je 16. srpnja 2008. na kaznu doživotnog zatvora. Za organiziranje Đurekovićeva ubojstva osumnjičeni su posljednji šefovi Udbe u Zagrebu i Beogradu – Josip Perković i Zdravko Mustač.
Za njima je bila raspisana međunarodna tjeralica, a za Perkovićem nedavno i europski uhidbeni nalog. No slučaj je 28. lipnja 2013., svega tri dana prije ulaska Hrvatske u EU, izglasavanjem tzv. lex Perkovića u Hrvatskom saboru poprimio sasvim nove razmjere. Naime, najsnažnija stranka vladajuće koalicije, SDP, koja je i sljednica Saveza komunista Hrvatske, tim zakonom nastoji spriječiti izručenje bivših visokih dužnosnika Udbe njemačkim pravosudnim tijelima.
Bože Vukušić u najnovijoj knjizi \"Zločini komunističke mafije\", koja će biti u prodaji na kioscima od petka za samo 39,90 kuna, iznosi prvi put izvornu dokumentarnu građu o cijelome slučaju.
Kako je krenula priča
Kad je u Njemačkoj pokrenut postupak za okrutno ubojstvo Stjepana Đurekovića, i kad je za sudjelovanje u tome optužen, a onda i osuđen bivši agent Udbe Krunoslav Prates i kad su osumnjičeni bivši šefovi Udbe Zdravko Mustač i Josip Perković, krenula je priča da je ubojstvo bilo organizirano u Beogradu, da su iza njega stajali Arkan i njegova skupina, a da hrvatska Udba s time nije imala veze. Dakako, ta je priča išla i još uvijek ide iz krugova bivših djelatnika Udbe koji tako misle zamesti svoje tragove u svemu. No sve je više tragova, indicija i činjenica da je iza Đurekovićeva ubojstva stajala hrvatska Udba, i to u prvom redu riječka skupina. Prvi je o tome počeo javno govoriti bivši poznati udbaš Vinko Sindičić, inače jedan od ključnih svjedoka na suđenju Pratesu, a zatim je u lipnju 2009. njemačka savezna kriminalistička policija objavila međunarodnu tjeralicu za Perkovićem, Mustačem i Ivanom Lasićem, ali i za trojicom bivših dužnosnika riječkog centra SDS-a Brunom Smokvinom, Ivanom Cetinićem i Marinom Modrićem te njihovim navodnim suradnikom Borisom Brnelićem. Za svima je tjeralica raspisana zbog sumnje da su sudjelovali u Đurekovićevoj likvidaciji.
Poznavali su Sindičića
Bože Vukušić u najnovijoj knjizi pita jesu li uistinu arkanovci ubili Đurekovića. I zatim nastavlja: \"Jedna od najšokantnijih novosti koju je Sindičić objelodanio dopunjujući iskaz jest sudjelovanje tzv. riječke skupine u Đurekovićevu ubojstvu. Zbilja šokantna novost – premda njemačka policija nije iznijela detalje – jer se dotad podrazumijevalo da su \'killeri\' pripadali Ražnatovićevoj bandi, a njihovi rukovodioci republičkoj centrali crnogorske Udbe u Titogradu (danas Podgorica) i saveznoj službi u Beogradu. No treba napomenuti da su ta riječka imena, izuzev Brnelića, već bila poznata hrvatskim policijsko-pravosudnim tijelima, samo iz jednoga drugog slučaja – iz istrage i suđenja za ubojstvo Brune Bušića. Iz njihovih tadašnjih iskaza nedvosmisleno proizlazi, ma koliko god su pokušavali vrdati, da su poznavali Sindičića, da su znali da je on Udbin suradnik Pitagora, a da je i Sindičić itekako poznavao njih. Zbog čega je, uostalom, u Njemačkoj i dobio status insajderskog svjedoka.\" Vukušić zatim poimence čitatelje upoznaje s članovima te riječke skupine.
Prvi je Bruno Smokvina, načelnik Centra SDS-a Rijeka od 1. siječnja 1980. do kraja 1989., za kojega navodi: \"Prije toga obnašao je dužnost društvenog pravobranioca samoupravljanja u Zajednici općina Rijeka, a još prije radio je u Ininoj Rafineriji nafte Rijeka. I to punih dvadeset i pet godina. Dakle, bio je dosta dugo Đurekovićev kolega.
Kao svjedok pred Županijskim sudom u Zagrebu Smokvina je 7. siječnja 1993. iskazivao o Sindičiću, kojem je u više navrata – na izričit Perkovićev zahtjev – morao rješavati probleme\". I Vukušić zatim citira njegov sudski iskaz: \"Vinka Sindičića iz Rijeke ja sam osobno upoznao kada je dolazio u prostorije Centra i tražio da mu pomognem u pogledu nekih njegovih privatnih problema ili incidenata. U samom početku mog rukovođenja nisam bio upoznat da bi Sindičić bio suradnik ili na neki drugi način vezan uz Centar Rijeka. Međutim, tijekom 1980., a naročito kasnije, uvidio sam iz nekih postupaka da je Vinko Sindičić itekako vezan uz Centar Rijeka. Do tog saznanja sam došao kada sam uvidio da gospoda iz tadašnjeg SDS-a RSUP-a SRH – gospodin Josip Perković i Srećko Šimurina traže od mene da rješavam neke probleme uz Vinka Sindičića koje je imao na području Rijeke. Kasnije bi gospodin Perković, tada načelnik II. odjela u SDS-u RSUP-a SRH, kada bi tražio da interveniram za Vinka Sindičića, objašnjavao da to od njega traže iz SDB-a Beograd, SSUP-a. Ja sam zaključio da je Vinko Sindičić suradnik Službe čim traže da za njega vršim različite intervencije kod različitih organa. Negdje 1985. poduzeće Adriamont iz Rijeke išlo je u stečaj pa su me zvali kako bi regulirali stan koji su dali Vinku Sindičiću na korištenje još 1973., a dodijeljen mu je iz zamjenskih stanova koji su dobili od Komunalnog zavoda iz Rijeke. Nisam o tome imao nikakvih saznanja pa sam u Zagrebu nazvao Šimurinu i Perkovića, ali ni oni nisu znali preciznije odgovoriti u pogledu te obveze jer da se moraju konzultirati sa SDB-om SSUP-a u Beogradu. Ja ni danas ne znam tko je i zašto taj stan iz zamjenskih stambenih fondova dao na korištenje Vinku Sindičiću u Rijeci. Kasnije sam od nekog djelatnika Centra saznao da iza Vinka Sindičića stoji pseudonim \'Pitagora\'.\"
Smokvina je umro 1. srpnja 2010. u Pagu i Vukušić zaključuje: \"Što se tiče međunarodne tjeralice koju je za njim raspisala Njemačka, Hrvatska je u tih više od godinu dana poduzela – ništa.\" Drugi iz skupine – Ivan Cetinić počeo je 1975. raditi u Udbi, a nakon šest godina avansirao je u načelnika II. odjela Centra SDS-a Rijeka. Prestižnu će dužnost obnašati sve do prvih višestranačkih izbora. U istražnom postupku za Bušićevo ubojstvo Cetinić je 15. svibnja 1993. također kazao kako je upoznao Sindičića, a Vukušić dodaje: \"Što se tiče međunarodne tjeralice, Hrvatska je opet poduzela – ništa.
Štoviše, Cetinić je nešto više od godinu dana nakon raspisivanja tjeralice, 15. rujna 2010. dobio državnu koncesiju za sadnju vinove loze i maslina u korčulanskoj uvali Zavlatici. Ni njega, kao ni Smokvinu, njemačka policijsko-pravna tijela više nemaju priliku ispitati. Umro je od srčane kapi 19. srpnja 2013. te pokopan u rodnom Blatu.\" Treći – Marin Modrić bio je od 1976. do 1986. operativac u II. odjelu riječke Udbe. I on je pred Županijskim sudom u Zagrebu (7. siječnja 1993.) iskazivao o Sindičiću. Što se tiče međunarodne tjeralice, Hrvatska je opet poduzela – ništa.
No Modrić je još živ. I dolazimo do najintrigantnijeg dijela o riječkoj skupini. Vukušić napominje da bi Modrićevo moguće svjedočenje u Njemačkoj bilo tim zanimljivije jer ga s ubojstvom Đurekovića, osim Sindičića, povezuje još jedan Riječanin – Momir Blagojević, sin partizanskog prvoborca te poslije rata pukovnika KOS-a Slavka Blagojevića. Momir Blagojević u međuvremenu je promijenio ime u Vigor Komar. Vukušić piše: \"Kako god ga nazivali, starim ili novim imenom, on tvrdi da je jedna Modrićeva suradnica imala zadatak približiti se Đurekoviću i saznati sve o njegovim životnim navikama. A to je bila ni manje ni više nego Slavica Radić, buduća gospođa Ecclestone! No prije no što će postati svjetska dama, tvrdi Blagojević alias Komar, prostituirala se i džeparila diljem Europe! I svako malo bivala protjerana iz Italije, Njemačke ili Austrije, uz oduzimanje putnih isprava. Blagojević je bio ludo zaljubljen u Slavicu.\"
Fatalna Slavica
Komar je osobno razgovarao s Vukušićem 21. srpnja 2013. u Rijeci te mu je ovaj precizirao neke detalje iz te bizarne romanse. Vukušić napominje da je Komar vjerovao da će se Udba zadovoljiti s dvije-tri Slavičine dojavice, ali da se grdno prevario. I prenosi Komarevo svjedočenje: \"E sad, znajući tog Marina Modrića iz kafe-bara \"Sport\", to je bilo glavno okupljalište kod tog udbaša Branka Bijelića, Killera, svi su ga zvali Killer, ja sam došao na ideju da je savjetujem – odi k njemu. Odi k njemu i ponudi trgovinu. Ja sam bio, valjda sam retardiran, ne znam, vjerojatno nešto nije u redu kad sam uopće predložio da ponudi nešto udbašima, informaciju i da dobije pasoš nazad i da se zaustavi, da udari rampu udbašima. Pa to je mislim maloumno, kompletno.\" I Vukušić nastavlja: \"Kad te Služba jednom uzme u kolo, iz njega te ne pušta! Nakon što je Blagojević alias Komar saznao da je Modrić koristio Slavicu za opservaciju Đurekovića prije likvidacije, potužio se tadašnjem republičkom ministru policije Pavlu Gažiju i sekretaru Predsjedništva CK SKH Marijanu Kalanju.\"
Zatim slijedi daljnje Komarevo svjedočenje: \"Mene je to toliko iritiralo da sam počeo pisati predstavke (...) da prave ruglo od jedne državne institucije (od SDS-a), zašto su uopće nju, ona je takva i takva, zašto su oni nju toliko angažirali, to isto nije baš u redu. Međutim, nisam dobivao odgovore, nego neke posredne prijetnje. Onda sam pozvan u Udbu i tamo me čekao Bruno Smokvina kojeg nikad u životu nisam vidio, jedan visok, zgodan čovjek, naočit, i tri vjerojatno udbaša. Ja sam iznio, bez obzira na taj uspjeh njihov, ja sam reko nije u redu što mi radi, taj Marin Modrić. I Smokvina mi veli da nije u redu što je to radio, mi smo to, te vaše pismene pritužbe obradili, nije u redu, nije korektno, ta osoba će sigurno snositi konsekvence. A mi vam moramo zahvaliti na Slavici puno, puno. Čitali ste u novinama, bez nje ta operacija ne bi uspjela. To je bilo ni 15 dana nakon likvidacije. Kad se sjetim tog razgovora s njim, odmah mi živac proradi jer nakon pola sata me zaustavi na Korzu, ovaj njen stariji brat Savo, i paljba – pička ti materina, Marin će ostati bez posla zbog tebe, pa ti nisi normalan, čovjek živi godinama ko bubreg u loju, samo da Slavicu razvoza, Omišalj, aerodrom, pulski aerodrom, Rijeka i opet nazad na akcije, operacije.\"
Vukušić nas upoznaje i sa Slavicom: \"Fatalna Slavica upoznala je Bernieja Ecclestonea na nekoj talijanskoj utrci formule 1. Njene prve golišave slike snimio je Ivan Balić – Cobra, ali ju je u svjetski jet-set ubacio Čedo Komljenović, alias Monty Shadow, koji se proslavio kao fotograf djevojaka s duplerice.\" I posljednji iz riječke skupine jest Boris (Borislav) Brnelić, za kojega Sindičić tvrdi da je bio suradnik riječkog centra Udbe te da se još 1956. zaposlio u Jadroagentu, prijevoznom i špediterskom poduzeću, te da je kao njegov stipendist završio Ekonomski fakultet u Zagrebu. Vukušić dalje prenosi: \"Od 1973. do 1977. vodio je predstavništvo te tvrtke u Londonu, a u vrijeme Đurekovićeva ubojstva bio je direktor sektora međunarodne špedicije. Ubrzo potom će napredovati: 1985. imenovan je generalnim direktorom. Sindičić je izjavio da je oružje kojim je Đureković ubijen prokrijumčareno u Njemačku upravo preko Jadroagentovih kanala pa je to Nijemcima vjerojatno bila poveznica prema Brneliću. Inače, Sindičić je poslovno bio povezan s tom tvrtkom i Brnelićem jer je prije neuspjelog atentata na Nikolu Štedula (1988. u Škotskoj) u prizemlju novosagrađene Jadroagentove upravne zgrade u Rijeci unajmio prostor za restoran Stara vrata. Nakon privatizacije 1994. Brnelić postaje najveći mali dioničar Jadroagenta, a trenutačno je predsjednik NO-a tog poduzeća. Što se tiče međunarodne tjeralice, Hrvatska je opet poduzela – ništa.\"
U sljedećem nastavku: Trokut Ina - Špiljak - KOS