Dnevnik predsjednika Mesića s puta po Mongoliji i Kini

Subota - 2. kolovoza 2008.
Slijećemo u Ulan Bator, glavni grad Mongolije. Još nikad nisam sletio u milijunski grad koji je slabije osvijetljen. S aerodroma krećemo prema gradu, automobili počinju poskakivati po lošim mongolskim cestama. Odmah pomišljam kako bi tu bilo posla za naše građevinare.

Nedjelja – 3. kolovoza 2008.
Domaćin nas vodi u turistički kamp koji se nalazi izvan grada u prekrasnim brdima prekrivenim travnjacima. Na izlasku iz Ulan Batora promatram grad u kojem šatori uopće nisu rijedak prizor. Ministrica vanjskih poslova, koja će biti moja pratnja tijekom službenog posjeta Mongoliji, priča mi kako se jedna četvrtina mongolskog stanovništva još uvijek bavi nomadskim stočarstvom. Čak i u glavnom gradu gotovo 40% stanovništva živi u šatorima jer su im stanovi još uvijek preskupi. Gospođa Oyun, ministrica vanjskih poslova, relativno je mlada, vrlo obrazovana žena, s nama razgovara i na engleskom i ruskom jeziku. Njezin brat bio je jedan od predvodnika demokratskog pokreta u Mongoliji i ubijen je prije nekoliko godina pod još nerazjašnjenim okolnostima.
U našu čast domaćini nam predstavljaju Mini Naadam, kratki prikaz priredbe koju pripremaju za svoj nacionalni dan. Ima tu i tradicionalnog plesa i glazbala, ali i hrvanja. Hrvači imaju sasvim neobične, vrlo minimalističke kostime. Gornji dio, koji teško da bi se mogao nazvati jaknama, ima duge rukave i pokriva tek polovicu leđa. Prema legendi, pričaju nam domaćini, prsa ostaju nepokrivena zato što je jednom davno, nakon završenih borbi i proglašenja pobjednika, otkriveno da je pobjednik zapravo bila pobjednica.
Javljaju mi iz Zagreba da premijer i predsjednik Sabora nisu došli na Alku. Navodno zbog toga što je moj izaslanik, general Kruljac zauzimao moj položaj. Ne vidim u čemu je problem, samo treba pročitati Statut i držati se protokolarnih pravila.


Mongolski hrvači neobično su odjeveni

Ponedjeljak – 4. kolovoza 2008.
Razgovore s mongolskim predsjednikom Nambarinom Enhbajarom započinjemo u tradicionalnom mongolskom šatoru (ger) jer nam želi predstaviti mongolsku nomadsku tradiciju. Zanimljiv je ovaj predsjednik. Iako želi otvoriti svoju zemlju svijetu i privući strani kapital kako bi je ekonomski razvio te kako bi smanjio upućenost svoje zemlje na dva velika susjeda, ne želi raditi nagle rezove s tradicijom. Otkrio sam to za vrijeme večere kad sam ga pitao zašto ne spremaju sijeno kako bi spriječili ugibanje stoke od gladi zimi. “Ako bismo tako počeli raditi, automatski bi se promijenio tradicionalni način života te Mongoli više ne bi bili nomadi”, kaže mi mongolski predsjednik.
I mongolski premijer Sanjagin Bajar moderni je političar potpuno okrenut razvoju gospodarstva. Na temelju mojih razgovora s njima, mogu reći da i predsjednik i premijer u potpunosti prihvaćaju parlamentarnu demokraciju. Uostalom, i Europska komisija je potvrdila kako je Mongolija, od svih zemalja središnje Azije, najdalje došla u demokratskom razvoju. Paradoksalno, ova zemlja, ekonomski znatno zaostalija od dvije velike sile na svojim granicama, u postizanju demokratskih standarda odmakla je dalje od njih.
Premijer Bajar mi kaže kako su zainteresirani za zajedničke hrvatsko-mongolske projekte istraživanja naftnih i plinskih potencijala. Mongolija je ovisna o uvozu nafte i plina iz Rusije koja, za razliku od Kine, u ovom trenutku nije zainteresirana istraživati njihove rezerve. Zato Hrvatsku vide kao zemlju partnera, jer imamo velika iskustva u istraživanju nafte i plina, ali i vode, što im je također strateški interes.

Utorak – 5. kolovoza 2008.
Završavam posjet Mongoliji i krećemo prema Shenyangu, glavnom gradu kineske provincije Liaoning. Grad, za koji je rijetko tko u Hrvatskoj čuo, ima 7 milijuna stanovnika, široke prometnice i nevjerojatan broj novih modernih nebodera. Provincija Liaoning ima 42 milijuna stanovnika, i bila je kineski centar teške industrije koja je osamdesetih godina, kao i svuda u svijetu, postala tehnološki zastarjela, a samim tim i nekonkurentna. Ubrzo je došlo do propadanja velikog broja poduzeća, rasla je nezaposlenost i sjeveroistočna Kina počela je zaostajati u odnosu na one krajeve u Kini zahvaćene gospodarskim bumom. Prije nekoliko godina centralna vlast odlučila je pokrenuti program kojim bi se ekonomski uzdigao i ovaj dio Kine, a uspjesi su, moram kazati, fascinantni.


Povjerljiv razgovor sa Sarkozyjem

Naravno da Hrvatska ne može ni u jednom segmentu opskrbljivati čitavo kinesko tržište, no dovoljno bi bilo da svoje gospodarske interese usmjerimo prema jednoj kineskoj provinciji kao što je Liaoning.

Srijeda – 6. kolovoza 2008.
Posjećujemo tvornicu TBEA Končar, jedinu tvrtku u zajedničkom kinesko-hrvatskom vlasništvu. Sve je počelo zbog potražnje transformatora na kineskom tržištu, što je kinesku tvrtku TBEA navelo da potraži partnera koji će uložiti znanje i tehnologiju. Dogovor su postigli s Končarom koji je, samo za znanje i tehnologiju, dobio 27% vrijednosti nove tvrtke, dok je TBEA uložila kapital, zemljište te u gradnju pogona. Tvrtka proizvodi tek godinu i pol, a ostvaruje 50% rasta na godišnjoj razini, što znači da se i vrijednost Končarova udjela udvostručila. Ali tu nije kraj, čelnici tvrtke TBEA pričaju mi o svojim planovima za proširenje suradnje s Končarom.
No, uvijek nailazimo na isti problem – kineski građani teško dobivaju vize za posjet Hrvatskoj. I dok se druge zemlje natječu kako da što više privuku strani kapital, mi već na prvom koraku otežavamo njegov ulazak. Već sam puno puta kazao, no ponovit ću, ako želimo jačati gospodarske veze s Kinom kao i s drugim zemljama, jednostavno moramo liberalizirati vizni režim s njima.
Slijede susreti s političkim čelnicima grada i provincije. Na čelu njihovih izaslanstava uvijek je partijski čelnik koji vodi sastanke. Nema sumnje da Komunistička partija još uvijek vodi glavnu riječ u državi. Međutim, moram im odati priznanje na gospodarskim reformama koje su proveli jer su rezultati vidljivi na svakom koraku.

Četvrtak – 7. kolovoza 2008.
Stižemo u Dalian, mjesto koje je u svjetskoj povijesti poznatije pod nazivom Port Arthur, mjesto gdje su Japanci pobijedili Ruse u Rusko-japanskom ratu 1905. godine. Danas je to jedan od najljepših gradova u Kini, poznat po zelenilu. Zahvaljujući pogodnom zemljopisnom položaju, Dalian ima veliko brodogradilište, ali i drugu najveću kinesku luku nakon Šangaja. Kad bi kineski proizvodi namijenjeni europskom tržištu kretali iz Daliana preko južnog dijela Kineskog mora, sjevernog dijela Indijskog oceana i Sredozemlja do Rijeke, stizali bi 5-6 dana ranije nego sjevernoeuropskim pravcem preko Tihog i Atlantskog oceana do Amsterdama.

Sa mnom su u izaslanstvu župan Primorsko-goranske županije i njegovi suradnici koji razgovaraju s kineskim predstavnicima kako ostvariti taj projekt od kojeg bi obje strane mogle imati znatne koristi.
U Dalianu posjećujemo i tehnološki park gdje su središnja i lokalna vlast izgradile 250.000 četvornih metara uredskog prostora, sagradili stanove za buduće zaposlenike ovog parka te dvojezične vrtiće i škole za djecu onih koji će tu raditi. I, kao da to nije dovoljno, još su otvorili sveučilište na kojem školuju mlade za zanimanja potrebna ovom tehnološkom parku. Onda zaista nije čudno da je ova britanska tvrtka koju posjećujem odlučila prebaciti svoje djelovanje iz Indije u Kinu. Direktor tvrtke mi kaže kako su poticaji koje kineska vlada pruža bili dovoljno privlačni i da nisu požalili!


Sastanak s kineskim predsjednikom Hu Jintaom

Stižu mi vijesti iz zemlje i doznajem kako se pojedinci protive mojoj kandidaturi za premijera. Nije mi jedino jasno kako je to postala glavna vijest jer se ne mogu sjetiti kad sam se to kandidirao. Za utjehu mojim stalnim kritičarima – poslije isteka mandata ostajem samo bivši predsjednik!

Petak – 8. kolovoza 2008.
Peking je zaista impresivan. Kilometri i kilometri golemih novih zgrada. Iz tiska vidim da se natječu u prigovorima kineskom vodstvu o pitanju ljudskih prava. Ja sam valjda stariji pa gledam to iz druge perspektive. Pamtim Kinu u kojoj pojedinac zaista nije imao nikakvih prava, kad su pojedince žrtvovali za neke druge ciljeve. Gospodarske reforme koje partijski vrh provodi već gotovo dva desetljeća sasvim sigurno su pridonijele znatnom podizanju životnog standarda kineskih građana. Siguran sam da će otvorene granice u oba smjera dovesti do daljnje demokratizacije Kine i da se taj proces više ne može zaustaviti.
Sastanak s kineskim predsjednikom Hu Jintaom trajao je gotovo dvostruko dulje od predviđenog. Potvrdili smo dobre bilateralne odnose koji su u zadnje tri godine sve intenzivniji. Osobito mi je važno da je kineski predsjednik naglasio kako je kinesko tržište otvoreno za hrvatski kapital i proizvode kako bi se golemi disbalans u vanjskotrgovinskoj razmjeni bar donekle smanjio. Na kraju susreta, Hu Jintao prihvatio je poziv da dođe u službeni posjet Hrvatskoj. Slijedi ručak koji kineski predsjednik daje u čast svim šefovima država i vlada koji su stigli na svečano otvaranje Olimpijskih igara. Susrećem američkog predsjednika Busha, francuskog predsjednika Sarkozyja, svog starog prijatelja slovačkog predsjednika Gašparoviča, predsjedajućeg Predsjedništva BiH Silajdžića, crnogorskog predsjednika Vujanovića. Za stolom sjedim sa španjolskim prijestolonasljednikom, kambodžanski kraljem, afganistanskim predsjednikom Karzaijem, kineskim premijerom, letonskim predsjednikom. Tu je i gospođa Saakašvili, pitam ju gdje joj je muž, a ona mi kaže kako se zakomplicirala situacija na granici s Rusijom. Tek kasnije doznajem kako je u Gruziji izbio rat.



Snježana Pejčić već je osvojila medalju. Neka samo tako nastave i ostali

Subota – 9. kolovoza 2008.
Odlazimo u Olimpijsko selo. To je zatvoreno naselje zgodnih višekatnica, a kažu mi domaćini kako će nakon Olimpijade to biti stambeno naselje te kako su svi stanovi već prodani. Zgradu u kojoj su smješteni hrvatski sportaši prepoznajemo po izvješenim brojnim hrvatskim zastavama, a ispred zgrade naši sportaši. Tu su rukometaši, košarkaši, Ivan Ljubičić, Tamara Boroš i ostali. Kažu mi kako je već osvojena prva medalja za Hrvatsku, Snježana Pejčić osvojila je broncu. Dobar početak! Želim im da tako i nastave.