Ti posjeduješ moral koji mi ne posjedujemo. To je naša evolucijska prednost. Evolucija uvijek pobjeđuje,”izjavljuje Supermanu, u krucijalnom trenutku potpunog rasula njegov “sunarodnjak”(“suplanećanin“) koji je, ako se ne varam, došao uništiti i njega i Zemlju i Zemljane te sve uništeno podjarmiti svojom superiornošću.
U Supermana, film, sam naivno upala padobranski, naprasno željna dokolice lišene bilo kakvih filozofskih rasprava i konkluzija. Oholo sam pritom zaboravila da se najveća filozofija počesto krije iz najvećih “bedastoća“. Kao za konzumaciju spreman zec skriven u gorućem grmu. A super-dokolica u posljednje vrijeme je mnogo. Filmska industrija svojski se bacila na super-likove, svemoguća čovjekolika polu-božanstva. Svi oni fizički satiru i nadmoćno, snagom mišića pobjeđuju sve koji nisu dobri.
Dobri su uvijek nemoćni. Dobrima je potreban zaštitnik. Mišićav, mudar i moralan. U ovim, novovjekovnim mirakulima na filmskome platnu nedostaje, međutim, didaskalija koja mi nas prosvijetlila i rekla nam jesu li slabi nemoćni zbog moralnosti ili su jednostavno, svojstveno stadu samo “tumplavi“.
Ukratko: vrli, mega-kršćanski Zapad koji je vjerske blagdane “sekularizirao” državnom titulom neradnih dana ubio je Boga (gotovo u Nietzscheovoj maniri) i postavio nadljude u dojmljivim kostimićima.
To je tako senzualno-poganski. Čak i kad tvrdimo da nije. Ili kako bi rekla moja baka: “Nije govno, nego se pas posrao.” Zato se valjda mnogi tješe da se ne klanjaju Zlatnom Teletu, nego čine što i svi drugi, većina drugih. A većina osjeća potrebu predočiti si, vidjeti, opipati, vizualno doživjeti ono u što će vjerovati, čemu će se klanjati. Ili pred čime će umirati od straha. Zato smo religijski u našem civilizacijskom kontekstu sve lijepo likovno predočili.
Usprkos izričitom biblijskom nalogu: “Nemoj praviti sebi nikakav klesani lik ili ikakvo obličje bilo čega što je gore na nebu, ili što je dolje na zemlji, ili što je u vodama pod zemljom. Nemoj im se klanjati niti im služiti; jer ja, Gospodin, Bog tvoj”(Izlazak 20,4-5).
Atopos pakla koji je i vremenski neograničen i ljudskim umom nepojmljiv tako je postao divovska kanibalska roštiljada na kojoj otpadnici iz anđeoskih postrojbi proždiru duše koje u paklu nekim čudom opet dobivaju tijela. Antropomorfna tijela. Duh Sveti je grlica prema kojoj su vozači motornih prometala tijekom vremena razvili nimalo nježne osjećaje.
Zbog produkta njezine probave. Neću se odvažiti otići toliko daleko da spomenem kako se u likovnosti otišlo toliko daleko da se Spasitelj koji u sebi nosi majčinsku, mitohondrijsku DNK semitskog podrijetla prikazuje kao plavokos i plavook muškarac skandinavsko-germanskog tipa. Neću se odvažiti, jer to je zapravo nevažno. Važna bi trebala biti vjera i njezina filantropska, bratoljubiva načela temeljena na ljubavi i toleranciji.
Važna bi trebala biti svijest o tome da sami možemo i trebamo upravljati vlastitom sudbinom. Većina, međutim, pasivno čeka promjenu. Vjerojatno u vidu kakva deus ex-machina koji će bez njihova izlaganja “pogibelji”razriješiti sve, presjeći idiotski Gordijev čvor stanja u kojem jesmo.
Ponekad istina iskoči na zidove nečijih profila na društvenim mrežama ili na stranice novina. Na novinama ljudi dan-dva nakon njihova izlaska iz tiska gule krumpir ili luk, potpaljuju njima roštilje ili kamine, oblažu njima kaveze hrčkova, zamoraca ili papigica. I ode sve u zaborav.
Prva istina. Ljudi malo prosipaju žuč po birtijama i društvenim mrežama, pa zaborave. Zaborave, recimo, “onog” župnika iz “one” župe Presvetog Trojstva koji žiro-račun valjda samog Stvoritelja Neba i Zemlje župljanima podastire pod nos kako bi za prikaz mučeništva Njegova Sina uplatili zapravo prosječnu hrvatsku plaću, ostali ugravirani kao donatori i valjda se spasili Čistilišta.
Zaborave da isti taj župnik ne želi cipele prljati blatom zbog upokojenog župljanina ili pokrenuti crkvena zvona za nečiju dušu pravoslavne vjere. Zaborave “visokog stranačkog dužnosnika” koji svog limenog ljubimca tjera u galop na pješačkom prijelazu, pa onda razbija lice čovjeku kojeg je umalo pregazio.
Zaboravljaju zaboravljena predizborna obećanja, bahaćenja, javašluke. Zbog radne memorije prepune osmišljavanja “lukavština” za grčeviti opstanak ili zbog straha da će biti još i gore. Ili zbog nade da će se naposljetku ipak pojaviti neki bogoliki nesretnik, neki Batman, Superman, Spiderman ili Srebrni Letač koji će umjesto njih ispasti totalni kreten, sagorjeti i ostati trajno upamćen kao simbol “istine”da se u konačnici ipak ne isplati buniti.
Ljudi ionako kolektivno pamte samo one koji su zasjeli na tron. Čak i ako su to učinili s upaljenim hemeroidima ili kako bi primili užarenu krunu. Kao, recimo, Matiju Gubeca. Nitko se više ne sjeća imena seljaka koji su svojim tijelima uresili onu veoma razgranatu krušku uz Vojničku cestu. Ljudi pamte junaka Alapića iz Šikloša i Sigeta, ali ne i Alapića koji je bio jedan od onih koji su ugušili Seljačku bunu. Zato valjda: ili žezlo u ruku ili jezik za zube. Do Supermana.
Kakva žvrljotina.