Do jučer nisam znao ime čovjeka koji me spasio od Šljivančanina

Da nije bilo Večernjeg lista, vjerojatno nikada ne bih doznao tko je čovjek koji mi je spasio život. Upravo me je Borsinger, čovjek u bijelom, predstavnik Crvenog križa koji se u Vukovaru svađao sa Šljivančaninom, izvukao ispred streljačkog stroja, ali do jučer nisam imao pojma ni kako se zove taj čovjek ni odakle je u Vukovar došao, kaže Ivica Živković, bivši vukovarski branitelj koji već punih osamnaest dana pješači od Lastova do Vukovara kako bi na dvadesetu obljetnicu pada grada heroja došao do Ovčare.

Pucnji privukli pozornost

Živković, koji se samo godinu dana prije izbijanja Domovinskog rata doselio u Vukovar, bio je član gradske vatrogasne postrojbe. Nakon početka agresije nekoliko je vatrogasaca poginulo, a ostali su se, kada je već postalo nemoguće gasiti sve požare koji su buktali u gradu neprekidno zasipanom artiljerijskom vatrom, uključili u braniteljske postrojbe.

– U trenutku pada obrane Vukovara doveli su me u skladište Veleprometa. Mene i još dvojicu branitelja već su bili izdvojili iz grupe, počeli su nas tući i batinati, bilo je samo pitanje trenutka kada će nas postaviti pred zid i strijeljati. U tome trenutku jedan od moje dvojice supatnika pokušao je u očaju pobjeći. Potrčao je samo nekoliko metara kada su ga srušili rafalima iz automata kojim su ga ranili u noge. On je pao na tlo, ali pucnji su privukli čovjeka u bijelom, predstavnika Crvenog križa koji je odmah došao do nas, uložio prosvjed, pa su nas četnici vratili među ostale zatvorenike. Bili smo pretučeni, jedva smo stajali na nogama od batina, ali bili smo živi – kaže Živković.

Logoraška kalvarija

Iz Vukovara je prebačen u srpski logor Stajićevo, odakle je pušten nakon posjeta jedne međunarodne delegacije, jer je imao teške rane po nogama. Prešavši nazad iz Stajićeva u Hrvatsku, Živković se zajedno s obitelji kao prognanik smjestio na otoku Lastovu. Danas je u mirovini, a odlučio je, u spomen na sve poginule suborce, pješice prijeći put od Lastova do Vukovara.

– Dnevno prođem od 35 do 48 kilometara, ovisno o težini pojedine dionice. Nije lako, ali to je najmanje što mogu učiniti da se svi ti ljudi koji su pobijeni u Vukovaru ne zaborave – kaže Živković.