Do kada će Srbi svojatati Dubrovnik i dubrovačke književnike?

I dok će ove godine Hrvatska uz pokroviteljstvo UNESCO-a obilježavati dvije stotine godine od rođenja hrvatskog bana i književnika Ivana Mažuranića (rođenog 11. kolovoza 1814. u Novom Vinodolskom), srbijanski i crnogorski tisak pun je napisa o knjizi Marije Kovačević “Pokradeni Njegoš”. A u njoj profesorica koja je osnovno i srednje obrazovanje stjecala u Hrvatskoj (a Filološki fakultet završila u Beogradu) podgrijava tvrdnje da je Mažuranić slavni spjev preoteo od crnogorskog vladike i pjesnika Petra II. Petrovića Njegoša čijih je dvije stotine godina rođenja slavljeno cijele prošle godine po čitavoj regiji.

Postoje Mažuranićevi rukopisi

– Tzv. spor oko autorstva vuče se iz jedne nejasne rečenice srpskoga putopisca: Njegoš je mogao misliti da mu je netko “ukrao” temu, a on je shvatio “rukopis” ili autograf. Mažuranić nije na tu objedu nikad ništa rekao ni napisao, a zatim se u njegovoj ostavštini našao autograf s ispravcima vlastitog teksta. Naši susjedi htjeli bi da naša pisana kultura bude i njihova: neka samo čitaju naše pisce, od Marulića, Gundulića, Mažuranića, pa će i ti pisci biti “njihovi”.

Kad  čitaju Puškina ili Goethea, Bulgakova ili T. Manna, ne pada im na pamet da i njih smatraju Srbima ili Crnogorcima. Oni koji čitaju tekstove kao čitaoci, uživaju u tekstovima, a ne u nacionalnoj srodnosti s piscima – izjavio nam je hrvatski filolog i bibliofil, akademik Josip Bratulić.

Trebaju li na objede iz susjedstva reagirati i hrvatske kulturne institucije, zapitali smo književnog povjesničara i akademika Krešimira Nemeca.

– Vidio sam knjigu “Pokradeni Njegoš”. Posrijedi je amaterski uradak koji nema veze sa znanošću o književnosti i filologijom. To je ideološka pasja bombica na koju ne trebaju odgovarati ni pojedinci, a kamoli institucije. Taj knjižuljak treba jednostavno ignorirati jer svaka poklonjena pažnja išla bi na ruku izrečenim lažima i konstrukcijama.

Tu je laž, inače, zastupao i zagrebački “Srbobran” pa je jasno iz kojih krugova vjetar puše. Također ne stoji ni tvrdnja da se, kako pišete, u “teoriji već dugo polemizira” o ovoj temi: ta je tema odavno apsolvirana i o njoj više ne treba trošiti riječi. Uostalom, postoje i Mažuranićevi rukopisi: vidi se naporni rad na tekstu spjeva (koji je, usput rečeno, tiskan godinu dana prije “Gorskog vijenca”), vježbanje, križanje, traženje optimalnog izraza...

Ono na što trebaju/moraju odgovoriti naše institucije i politička elita jest srpsko svojatanje Dubrovnika i dubrovačke književne baštine: Držića, Gundulića, Nalješkovića, Vetranovića. Ili na proglašavanje Boškovića srpskim znanstvenikom i filozofom. Naša je politika, isto tako, odšutjela na Nikolićevu izjavu da Bunjevci nisu Hrvati. Time se i kompletno stvaralaštvo bunjevačkih Hrvata proglašava nehrvatskim. U tome vidim istinski problem – jasan je Nemec.

Sporan i Gundulićev “Osman”

Autorica studije “Pokradeni Njegoš”, koju je objavilo Književna zadruga Srpskog narodnog vijeća iz Podgorice, nije se zaustavila samo na autorstvu spjeva “Smrt Smail-age Čengića” nego je Mažuranića optužila i da je od Njegoša preuzeo i 14. i 15. pjevanje Gundulićeva “Osmana”.

Poznato je da je Mažuranić napisao dopunu “Osmana” na poziv Matice ilirske, da bi je kritika proglasila kongenijalnom. U knjizi “Pokradeni Njegoš” je spjev “Čengić – smrt Smail-age” štampan kao autorsko djelo vladike Petra II. Petrovića Njegoša. Pod istim autorskim imenom objavljeno je i 14. i 15. pjevanje “Osmana” te pjesme Javor, Javor i tamjanika, Napast i Mojoj, koje su pripisivane Ivanu Mažuraniću. No, dio javnosti u Srbiji i Crnoj Gori već je reagirao na najnoviji ideološko-literarni upad na tuđi teritorij, ističući da se tvrdnjama iz “Pokradenog Njegoša” nanosi velika šteta crnogorskom pjesniku, vladaru i vladici.

A na skupu u povodu 200. obljetnice Njegoševa rođenja, održanom u DHK u listopadu prošle godine, predsjednik DHK Božidar Petrač spomenuo se i Mažuranića rekavši da je spjevao epohalno djelo hrvatske književnosti XIX. stoljeća, imajući na umu nacionalni otpor Crne Gore i crnogorskoga naroda protiv tuđinske vlasti.

Zanimljivo je i da je 2009. u Cetinju održano savjetovanje “Ivan Mažuranić i Crna Gora”, čiji su rezultati ukoričeni na 860 stranica. Na tom je skupu crnogorska znanstvena i kulturna javnost proslavila uspomenu na Ivana Mažuranića, odajući mu priznanje, kako je to zapisao Ante Bežen, za njegovo veliko djelo “Smrt Smail-age Čengića” kojim je bolje od bilo kojeg drugoga pisca proslavio crnogorsko čojstvo i slobodarski duh i moral, podignuvši tako najveći književni spomenik crnogorskome narodu.