Iako još nitko nije objavio službene podatke o ljudima koji svakodnevno prevaljuju stotine kilometara radi posla, slučaju policajke Željke M. svakako je mjesto u vrhu ljestvice svjetskih rekordera. Željka živi u Trpinji, selu nedaleko od Vukovara, a radi na međunarodnom graničnom prijelazu Bregana. Da bi došla do svoga posla, Željka svakodnevno u jednom smjeru putuje 330 kilometara! Željka u danu prevali gotovo 700 kilometara, na što potroši oko 15 sati ako ne kasne vlakovi ili autobusi. Željka nije željela razgovarati s novinarima, ali su nam zato njeni susjedi i prijatelji rekli da ovako radi od 1. travnja ove godine kada se na posao vratila poslije rodiljskog dopusta.
Ne daju joj premještaj
– Možete samo zamisliti kako joj je i koliko je to jednoj ženi zapravo teško. Uza sve to ona kod kuće ima jednogodišnje dijete. Njene radne smjene traju po 12 sati, a na put potroši 15 sati. Svi se zapravo bojimo i za njeno zdravlje jer čovjek taj ritam ne može dugo izdržati – rekao nam je jedan od Željkinih susjeda. Dodao je da je, koliko on zna, Željka već u nekoliko navrata i tražila premještaj u PU vukovarsko-srijemsku ili PU osječko-baranjsku, ali da je odbijena.
Nedavno je raspisan novi natječaj na području PU osječko-baranjske županije, što je nova prilika da se ispravi ova nelogičnost. Koliko je zapravo kompliciran Željkin put od kuće do Bregane, govori i podatak da mijenja nekoliko prijevoznih sredstava. Radi u smjenama po 12 sati, odnosno 12 sati radi pa je 24 sata slobodna, pa opet 12 sati radi poslije čega je 48 sati slobodna i tako redom. Mjesečno u prosjeku ima 15 smjena pa će tako u travnju prijeći oko 9900 kilometara. Sukladno kolektivnom ugovoru poslodavac joj na ime putnog troška treba isplatiti 6435 kuna ili 0,65 kuna po kilometru, a to je više od iznosa njene mjesečne plaće.
A evo kako izgleda jedan Željkin radni dan ako radi u dnevnoj smjeni koja počinje u sedam sati. Na posao kreće u 23 sata kako bi stigla na vlak koji iz Osijeka u Zagreb kreće u 23.50 sati. Do Osijeka je netko mora odvesti automobilom. Put vlakom traje četiri sata. Na zagrebačkom kolodvoru hvata prvi autobus koji vozi u Samobor. U Samoboru traži prijevoz – kolegu ili taksi – kojim se vozi do radnog mjesta.
Dva ujutro, napokon kod kuće
Smjena joj završava u 19 sati. Vraća se istom rutom i kući, svojoj obitelji i djetetu, stiže oko dva sata poslije ponoći, ako ne zakasni neko od prijevoznih sredstava.
– Ona nažalost nije jedini takav slučaj. Imali smo i prije nekoliko sličnih slučajeva kada su policajci iz ovih krajeva svakodnevno putovali na posao najčešće u Zagreb. Sjećam se i jednog interventnog policajca iz Nuštra koji je radio u Zagrebu i tražio premještaj u Nuštar gdje također djeluje interventna postrojba. MUP mu to tada nije odobrio, ali jest nakon 2-3 godine. To je žalosno jer bi malo boljom organizacijom mogli pomoći i tim policajcima, ali i uštedjeti novac koji bacamo na putni trošak. Policajci sebi ne mogu priuštiti unajmljivanje stanova jer bi im gotovo cijela plaća otišla na najam i režije – rekao je Goran Baliban, povjerenik Sindikata policije za Vukovarsko-srijemsku županiju. Pismeni upit na ovu temu uputili smo i u Ravnateljstvo policije odakle do zaključenja teksta nismo dobili odgovor. Odgovoreno nam je samo iz PU zagrebačke da zbog tajnosti službenih podataka MUP-a ne može dati tražene podatke. Ipak, doznali smo i da policija svakodnevno provjerava dolazi li Željka u slobodno vrijeme kući.