Analiza Tade Jurića, demografa

Do sredine stoljeća u Hrvatskoj će živjeti 40 posto stranaca

Foto: Turistička zajednica grada Zagreba
Ljeto u Zagrebu
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Ljeto u zagrebačkom Zoološkom vrtu
Foto: Marin Tironi/PIXSELL
Zagreb: Manifestacija Ljeto kod Matoša na Trgu Ivana Mažuranića
16.07.2022.
u 00:16
Ako se prvih trideset godina hrvatske države stvarala funkcionalna državnost i utvrđivao hrvatski identitet, predstoji etapa razgradnje tog identiteta. U Hrvatskoj su se, naime, oblikovala dva međusobno suprotstavljena društvena i politička bloka čiji se sukob temelji na odnosu prema dva tipa kulture.
Pogledaj originalni članak

Ta dva tipa kulture u mnogočemu su suprotstavljena, a ključne proturječnosti manifestiraju se u shvaćanju nacionalnog identiteta, koje kulminira u pitanjima iseljavanja i useljavanja. Na jednoj je strani izrazito individualistička i kozmopolitska kultura utemeljena na ideji o neponovljivosti i posebnosti svakog pojedinca te prema kojoj su vrijednosti nacije, nacionalne države i obitelji zastarjele i zaostale. Njoj je suprotstavljen „kulturni esencijalizam“, tip kulture u kojem se naglašava pripadnost pojedinca zajednici i narodu.

Prvi tip kulture zalaže se za intenzivno useljavanje strane radne snage i otvaranje hrvatske nacije te u iseljavanju i neselektivnom useljavanju ne vidi nikakav razlog za paniku, a drugi u useljavanju i iseljavanju vidi ugrozu biološkog opstanka hrvatskog naroda. U središtu novog sukoba hrvatskog društva zapravo je borba za „kulturnu hegemoniju“ između stare srednje klase i nove srednje klase (klase po shvaćanju Webera), a sukob će vrlo brzo postati zoran u pogledu shvaćanja iseljavanja i useljavanja kao ključnog identitetskog pitanja. Jedni će tvrditi da nas može spasiti samo neselektivno useljavanje, a drugi će vjerojatno tražiti referendum o tom pitanju, odnosno zabranu poslodavcima da po slobodnom nahođenju odlučuju o neograničenom uvozu strane radne snage, bez selektivnih kriterija, čime indirektno mijenjaju etničku sliku Hrvatske.

Vrijednosti nove srednje klase artikuliraju se kroz tzv. „zeleni kapitalizam“, globalizam, klimatske teme i rodna prava. Na drugoj strani društvenog spektra raste srdžba rezignirane stare srednje klase čije se vrijednosti proglašavaju zaostalima i koja, u nedostatku političke artikulacije, sve više skreće ka populizmu. Nova srednja klasa potiskuje vrijednosti teškog rada, discipline, jasne hijerarhije, zavičajnost, obitelj i nacionalnost, a u prvi plan postavlja kozmopolitizam, individualizam i ideju rodnih prava. EU, primjerice, više sredstava ulaže u borbu za rodna prava nego u borbu za ravnopravnost radnika. Novi politički sukob odvija se u središtu hrvatskog društva. Na oba socijalna pola, na onom izrazito siromašnom i na onom izrazito bogatom, izgubio se interes za aktivnim sudjelovanjem u politici: kod „prekarne klase“ zato što njezini pripadnici smatraju da se ionako ništa ne može promijeniti (pa izabiru iseljavanje), a kod najbogatijih zato što drže da uz pomoć kontrole nad ekonomijom kontroliraju politiku.

Nova srednja klasa zalaže se za „kozmopolitsku Hrvatsku“ i neograničeno neselektivno useljavanje stranaca, a stara priželjkuje povratak dijaspore i novi procvat hrvatskog identiteta. Razvoj situacije u cijeloj EU nedvojbeno ide na ruku prvima. Nijemci kao predvodnici EU rezoniraju otprilike ovako: ako smo mi, Nijemci, izgubili nacionalni identitet, zašto biste ga vi Hrvati zadržali? Stoga od EU ne treba očekivati veliku zabrinutost za identitetska pitanja.

A kakva je situacija, najbolje pokazuju novi podaci njemačkog saveznog ureda za migracije koji nam govore da se iseljavanje iz Hrvatske nastavlja intenzitetom kao u pretpandemijskom razdoblju. K tome, DZS pokazuje da je rodnost najniža otkako se vode suvremene statistike. Paralelno pak teče proces useljavanja stranih državljana u Hrvatsku kakav nije zapamćen u novijoj hrvatskoj povijesti. Osim stranih radnika i migranata pristižu i bogati europski umirovljenici. Od 10 nekretnina prodanih u Zagrebu i na obali u protekle dvije godine sedam su kupili stranci. Uz takve trendove, do sredine stoljeća u Hrvatskoj će živjeti 40 posto stranaca. Kontinentalna Hrvatska sve će više pustjeti, a svaki drugi Hrvat živjet će u Zagrebu. Takva neravnomjerna raspodjela pučanstva učinit će tri četvrtine Hrvatske gospodarski, biološki i kulturno „spaljenom zemljom“.

Naglo uvučeno u globalizacijske procese, hrvatsko društvo u cjelini postalo je još ranjivije nego 1990-ih. Čak i ako ostvari bilo kakav kratkoročni ekonomski napredak i korist od globalizacije i integracija, cijenu će platiti onim najvrjednijim: iseljavanjem mlade populacije kao svojevrsnim suvremenim „dankom u krvi“.

I staroj i novoj srednjoj klasi neupitnim se čini da je tranzicija Hrvatskoj donijela samo gubitke, a obećana i željena država i simulacija demokracije nisu ispunile svoje obećanje. Uvođenje privatnog vlasništva i tržišta nije stvorilo efikasnu ekonomiju i prosperitet, a niti pravedno društvo. Ako je cilj tranzicije bio više pravde, danas, 30 godina poslije, neupitno se pokazuje da cilj nije ispunjen. Hrvatska država nije ispunila glavni cilj postojanja: nije osigurala opstanak svojih građana. A nijedan narod koji je imao stopu fertiliteta i razinu iseljavanja kao što ga sada ima Hrvatska nije opstao.

Cilj postmodernizma i globalizma, s druge strane, jest da pojedinci u svojim nacionalnim državama osjećaju kako nije ostalo ništa za što bi se bilo vrijedno boriti. U takvom svjetonazoru pojedinac se ne treba nigdje osjećati vezan jer su potrebe kapitala takve da jednog te istog radnika jedan dan trebaju u Osijeku, a drugi u Berlinu. Cilj je da pojedinac nigdje ne pusti „korijenje“, da nije povezan ni s prostorom ni s ljudima, upravo zato da bi u svakom trenutku bio mobilan, ali i zamjenjiv. Na djelu je proces koji očito ima za cilj oslabiti države povijesnih naroda kako se ne bi mogle same brinuti o svom prostoru i ljudima, i da ih kapital po potrebi razbacuje diljem tržišta.

Jezgra EU, pak, drži se pravila: „čemu demografske mjere kad možemo dobro živjeti i od tuđe nesreće“. Primjerice, Njemačka će zbog rata u Ukrajini nadomjestiti svoje demografske potrebe za idućih pet godina. Istovremeno demografija se koristi za rješavanje nekih „nerješivih“ političkih pitanja, primjerice u BiH. Protok vremena i ovakvi demografski trendovi dovest će do sredine stoljeća do situacije u kojoj Hrvata u BiH u znatnijem broju više uopće neće biti pa će tako zapravo demografija riješiti hrvatsko pitanje u BiH.

Višegodišnji val iseljavanja iz Hrvatske nije potaknuo političke elite na oštar obračun s korupcijom kao glavnim potisnim faktorom iseljavanja. Štoviše, korupcija raste s iseljavanjem. Kako odlaze kritičari, kritiziranima i umreženima je lakše. Političke elite, i pozicija i opozicija, pokazale su da nemaju hrabrosti i znanja suočiti se s pitanjem iseljavanja pa od njih ne treba više ni očekivati ikakav iskorak. Ova pitanja trebaju postati ključna društvena pitanja čije će se rješenje tražiti mimo političkih elita u sinergiji nepolitičkih društvenih aktera. Jer su hrvatske političke elite nezrele za zadatak koji je povijest postavila pred njih.

Male nacije ne mogu se poigravati nacionalnim identitetom u globaliziranom svijetu niti očekivati od EU jezgre zaštitu svog nacionalnog identiteta koji se zbog procesa iseljavanja i useljavanja upravo raspada. Svi procesi usmjereni su na pretvaranje hrvatskog etničkog identiteta u (zapadni) građanski koncept nacije. Zapadu takav koncept zbog kolonizatorske prošlosti odgovara, ali Hrvatima ne odgovara – jer niti su koga kolonizirali niti su brojčano veliki i kulturno dominantni da bi doseljenike mogli asimilirati. Uostalom, ni Njemačka baš ne prima bilo koga. U posljednjih deset godina trećina svih useljenih u Njemačku visoko je obrazovana. Istovremeno u Hrvatsku se doselilo manje od 1 posto visokoobrazovanih. Stoga, prije neselektivnog stihijskog useljavanja potrebno je makar pokušati privući staru hrvatsku dijasporu modelima kakve su primijenili Irska i Izrael, a u pogledu paralelnog useljavanja voditi se načelima obrazovnih kvalifikacija.

JAMES GANDOLFINI

Bivša supruga je pomahnitala nakon razvoda! Nabrajala starlete s kojima ju je varao i seksualne devijacije u kojima je uživao

Sit javnog pranja prljava obiteljskog rublja, Gandolfini je samo kratko komentirao da u njenim navodima nema istine te da su braku presudili psihički problemi s kojima se odbijala suočiti. Ljubavnu sreću pronašao je u zagrljaju bivše manekenke Deborah Lin. Vjenčali su se u ljeto 2008. u njezinu rodnom Honoluluu, a kum im je bio glumčev sin. Nakon što su postali ponosni roditelji djevojčice Liliane Ruth, činilo se kako su se Gandolfiniju sve kockice posložile. Sudbina je, međutim, za njega imala drukčiji plan.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 5

DU
Deleted user
04:37 16.07.2022.

Ni govora o takvom stanju sredinom ovog stoljeća odnosno ako stranaca bude 5-10 %, i to je - to. Uostalom, svaka država može primiti 10-ak % stranaca, što će poboljšati genski pool, situaciju na tržištu radne snage, poslovanje (jer ti nerijetko ostaju u vezi s prijateljima i rodbinom iz matičnih država pa onda se gleda što tamo ima, a ovdje nema itd.). Neki gradovi, npr. Berlin imaju i do 20 % stranaca pa opet nema problematike opisane gore. Taj trend prema polovini, ne znam da li treba isticati - ali to "ures" exkolonijalne sile, npr. Francuska je slijedom kolapsa kolonija primila ogromne brojke stranaca, morala im dati državljanstva itd. itd. Zato i onako izgleda nacionalna reprezentacija FR. U hrv. slučaju, nema tu velikog sukoba na ideološkim razinama nego naprosto, nitko nije htio platiti dostojno posao zidara, konobara - gazde su gledale da ih što više raubaju za par tisuća kn, a država i njihova formalna radnička prava u zaštiti takve države, a to je onda laka žrtva takvim poslodavcima. Onda nastane manjak - jer nitko od domaćih ne želi u tu "flajšmašinu" kod gazdi, od jutra do sutra, za male novce i bez slobodnih prava - pa je na međunarodnom tržištu rada bilo potrebno tražiti takve kadrove. Slabo će se oni tu "ukorijeniti" - nije HR odveć znana da pruža ruke.

DU
Deleted user
03:10 16.07.2022.

40 posto tih stranaca je već tu odavno iz obližnje nam enklave.

DB
davor.bajic.7
09:15 05.12.2022.

Ovo je smiješna država ako ne uopće država. Brojčano se smanjuje više birača no stanovnika uništene prošlosti i sadašnjosti sa čudnom budućnosti podaničkih političara ulizica koje interesira vlastiti probitak a vode nas hohštapler i koji idu u čorku kao u kafanu.