Do sredine stoljeća u Hrvatskoj će živjeti 40 posto stranaca

Ta dva tipa kulture u mnogočemu su suprotstavljena, a ključne proturječnosti manifestiraju se u shvaćanju nacionalnog identiteta, koje kulminira u pitanjima iseljavanja i useljavanja. Na jednoj je strani izrazito individualistička i kozmopolitska kultura utemeljena na ideji o neponovljivosti i posebnosti svakog pojedinca te prema kojoj su vrijednosti nacije, nacionalne države i obitelji zastarjele i zaostale. Njoj je suprotstavljen „kulturni esencijalizam“, tip kulture u kojem se naglašava pripadnost pojedinca zajednici i narodu.

Prvi tip kulture zalaže se za intenzivno useljavanje strane radne snage i otvaranje hrvatske nacije te u iseljavanju i neselektivnom useljavanju ne vidi nikakav razlog za paniku, a drugi u useljavanju i iseljavanju vidi ugrozu biološkog opstanka hrvatskog naroda. U središtu novog sukoba hrvatskog društva zapravo je borba za „kulturnu hegemoniju“ između stare srednje klase i nove srednje klase (klase po shvaćanju Webera), a sukob će vrlo brzo postati zoran u pogledu shvaćanja iseljavanja i useljavanja kao ključnog identitetskog pitanja. Jedni će tvrditi da nas može spasiti samo neselektivno useljavanje, a drugi će vjerojatno tražiti referendum o tom pitanju, odnosno zabranu poslodavcima da po slobodnom nahođenju odlučuju o neograničenom uvozu strane radne snage, bez selektivnih kriterija, čime indirektno mijenjaju etničku sliku Hrvatske.

Vrijednosti nove srednje klase artikuliraju se kroz tzv. „zeleni kapitalizam“, globalizam, klimatske teme i rodna prava. Na drugoj strani društvenog spektra raste srdžba rezignirane stare srednje klase čije se vrijednosti proglašavaju zaostalima i koja, u nedostatku političke artikulacije, sve više skreće ka populizmu. Nova srednja klasa potiskuje vrijednosti teškog rada, discipline, jasne hijerarhije, zavičajnost, obitelj i nacionalnost, a u prvi plan postavlja kozmopolitizam, individualizam i ideju rodnih prava. EU, primjerice, više sredstava ulaže u borbu za rodna prava nego u borbu za ravnopravnost radnika. Novi politički sukob odvija se u središtu hrvatskog društva. Na oba socijalna pola, na onom izrazito siromašnom i na onom izrazito bogatom, izgubio se interes za aktivnim sudjelovanjem u politici: kod „prekarne klase“ zato što njezini pripadnici smatraju da se ionako ništa ne može promijeniti (pa izabiru iseljavanje), a kod najbogatijih zato što drže da uz pomoć kontrole nad ekonomijom kontroliraju politiku.

Nova srednja klasa zalaže se za „kozmopolitsku Hrvatsku“ i neograničeno neselektivno useljavanje stranaca, a stara priželjkuje povratak dijaspore i novi procvat hrvatskog identiteta. Razvoj situacije u cijeloj EU nedvojbeno ide na ruku prvima. Nijemci kao predvodnici EU rezoniraju otprilike ovako: ako smo mi, Nijemci, izgubili nacionalni identitet, zašto biste ga vi Hrvati zadržali? Stoga od EU ne treba očekivati veliku zabrinutost za identitetska pitanja.

A kakva je situacija, najbolje pokazuju novi podaci njemačkog saveznog ureda za migracije koji nam govore da se iseljavanje iz Hrvatske nastavlja intenzitetom kao u pretpandemijskom razdoblju. K tome, DZS pokazuje da je rodnost najniža otkako se vode suvremene statistike. Paralelno pak teče proces useljavanja stranih državljana u Hrvatsku kakav nije zapamćen u novijoj hrvatskoj povijesti. Osim stranih radnika i migranata pristižu i bogati europski umirovljenici. Od 10 nekretnina prodanih u Zagrebu i na obali u protekle dvije godine sedam su kupili stranci. Uz takve trendove, do sredine stoljeća u Hrvatskoj će živjeti 40 posto stranaca. Kontinentalna Hrvatska sve će više pustjeti, a svaki drugi Hrvat živjet će u Zagrebu. Takva neravnomjerna raspodjela pučanstva učinit će tri četvrtine Hrvatske gospodarski, biološki i kulturno „spaljenom zemljom“.

Naglo uvučeno u globalizacijske procese, hrvatsko društvo u cjelini postalo je još ranjivije nego 1990-ih. Čak i ako ostvari bilo kakav kratkoročni ekonomski napredak i korist od globalizacije i integracija, cijenu će platiti onim najvrjednijim: iseljavanjem mlade populacije kao svojevrsnim suvremenim „dankom u krvi“.

I staroj i novoj srednjoj klasi neupitnim se čini da je tranzicija Hrvatskoj donijela samo gubitke, a obećana i željena država i simulacija demokracije nisu ispunile svoje obećanje. Uvođenje privatnog vlasništva i tržišta nije stvorilo efikasnu ekonomiju i prosperitet, a niti pravedno društvo. Ako je cilj tranzicije bio više pravde, danas, 30 godina poslije, neupitno se pokazuje da cilj nije ispunjen. Hrvatska država nije ispunila glavni cilj postojanja: nije osigurala opstanak svojih građana. A nijedan narod koji je imao stopu fertiliteta i razinu iseljavanja kao što ga sada ima Hrvatska nije opstao.

Cilj postmodernizma i globalizma, s druge strane, jest da pojedinci u svojim nacionalnim državama osjećaju kako nije ostalo ništa za što bi se bilo vrijedno boriti. U takvom svjetonazoru pojedinac se ne treba nigdje osjećati vezan jer su potrebe kapitala takve da jednog te istog radnika jedan dan trebaju u Osijeku, a drugi u Berlinu. Cilj je da pojedinac nigdje ne pusti „korijenje“, da nije povezan ni s prostorom ni s ljudima, upravo zato da bi u svakom trenutku bio mobilan, ali i zamjenjiv. Na djelu je proces koji očito ima za cilj oslabiti države povijesnih naroda kako se ne bi mogle same brinuti o svom prostoru i ljudima, i da ih kapital po potrebi razbacuje diljem tržišta.

Jezgra EU, pak, drži se pravila: „čemu demografske mjere kad možemo dobro živjeti i od tuđe nesreće“. Primjerice, Njemačka će zbog rata u Ukrajini nadomjestiti svoje demografske potrebe za idućih pet godina. Istovremeno demografija se koristi za rješavanje nekih „nerješivih“ političkih pitanja, primjerice u BiH. Protok vremena i ovakvi demografski trendovi dovest će do sredine stoljeća do situacije u kojoj Hrvata u BiH u znatnijem broju više uopće neće biti pa će tako zapravo demografija riješiti hrvatsko pitanje u BiH.

Višegodišnji val iseljavanja iz Hrvatske nije potaknuo političke elite na oštar obračun s korupcijom kao glavnim potisnim faktorom iseljavanja. Štoviše, korupcija raste s iseljavanjem. Kako odlaze kritičari, kritiziranima i umreženima je lakše. Političke elite, i pozicija i opozicija, pokazale su da nemaju hrabrosti i znanja suočiti se s pitanjem iseljavanja pa od njih ne treba više ni očekivati ikakav iskorak. Ova pitanja trebaju postati ključna društvena pitanja čije će se rješenje tražiti mimo političkih elita u sinergiji nepolitičkih društvenih aktera. Jer su hrvatske političke elite nezrele za zadatak koji je povijest postavila pred njih.

Male nacije ne mogu se poigravati nacionalnim identitetom u globaliziranom svijetu niti očekivati od EU jezgre zaštitu svog nacionalnog identiteta koji se zbog procesa iseljavanja i useljavanja upravo raspada. Svi procesi usmjereni su na pretvaranje hrvatskog etničkog identiteta u (zapadni) građanski koncept nacije. Zapadu takav koncept zbog kolonizatorske prošlosti odgovara, ali Hrvatima ne odgovara – jer niti su koga kolonizirali niti su brojčano veliki i kulturno dominantni da bi doseljenike mogli asimilirati. Uostalom, ni Njemačka baš ne prima bilo koga. U posljednjih deset godina trećina svih useljenih u Njemačku visoko je obrazovana. Istovremeno u Hrvatsku se doselilo manje od 1 posto visokoobrazovanih. Stoga, prije neselektivnog stihijskog useljavanja potrebno je makar pokušati privući staru hrvatsku dijasporu modelima kakve su primijenili Irska i Izrael, a u pogledu paralelnog useljavanja voditi se načelima obrazovnih kvalifikacija.