Odlika je primitivnih društava sve gledati kroz prizmu binarnih klanovskih podjela, gdje svi za sebe misle kako su dobri, a slijedom toga oni drugi moraju biti zli. Uvijek je dobro kada naš klan nadjača i ponizi onaj suprotni, a loše kada oni to isto urade nama. I dok se tako mi nadjačavamo, pojedinac je na obje strane uvijek na gubitku. Dok se klanovi hrane lažnim osjećajem superiornosti i moći nad protivničkom stranom, mi kao društvo dijelimo podjednako lošu zajedničku sudbinu. Jer kada stvarnost prisili našeg “dobrog” i “lošeg” da priznaju svoje greške, onda kao odgovor obično slijedi izgovor u vidu jednoga “nisam znao”. Veći broj tih “nisam znao” ne dovodi do promjene i ispravljanja svog iščašenog ponašanja, već vodi daljnjem povećanju razine retoričke agresije i bahatluka.
A bahatost je kod onih koji sebe nazivaju slugama građana obrnuto proporcionalna njihovim intelektualnim kapacitetima. Naime, što je njihovo znanje skromnije, to je veća šansa da će vlastite nesigurnosti liječiti pokazivanjem sile nad onima koji se usude postaviti im legitimno pitanje. Jer ako prihvatimo onu kako nema glupih pitanja, već samo glupih odgovora, onda slijedi kako su najgluplji odgovori oni koji započinju izgovorom.
Pogledajte video u kojem Grmoja optužuje Plenkovića:
A kada god naši moćni ostanu bez izgovora, slijedi javna demonstracija sile.
Bahatost koju imamo prilike gledati na svakom koraku rezultat je toga neznanja, očaja i osjećaja nemoći u vlastitoj svemoći. Kad se naš neznalica odluči otisnuti u svijet politike, gura sve dok ne postane lokalni šerif. A za državnu razinu postaje kvalificiran tek kada se svoje pipke raširi toliko daleko da se seoska i gradska rasvjeta ne pali niti gasi dok se njega ne dobije na telefon. U Saboru onda nastavlja pokazivati vlastitu narav boreći se protiv nečega i obračunavajući se s nekim. Ali s druge strane naš je Sabor slika i prilika onih koji su ih izabrali.
I kada smo mislili da nas ništa ne može iznenaditi došla je postblagdanska siječanjska srijeda.
Gledaš i ne vjeruješ, dok ti u podsvijesti odzvanja ona: “Ljudi moji, je li to moguće!?” Nakon što smo do sada imali priliku gledati svakakve cirkuse, sada je granica pomaknuta. Poput djece zaigrane u pješčaniku, bacan je aviončić od papira, poklanjane su makete, ministar je provjeravao može li maketa letjeti, da bi se igra završila nakon što su dječaci odlučili izmjeriti “tko ima većega”. Znači, naši su narodni tribuni dali smisao onom psihijatrijskom vicu kako nema normalnih, već samo još nepregledanih.
Pogledajte video burne reakcije ministra Krstičevića u Saboru:
Kako s osjećajem moći raste i nervoza, tako je nasilje eskaliralo u političku dramu kada je jedan “bodul” krenuo u obračun s jednim “vlajom”. Na putu mu se ispriječio krupniji alkarski momak. Kaže, krenuo vol na kupus, pa je on očito glumio ogradu. Kako su javili iz Vlade, premijer je u dva-tri koraka prešao put od 20 metara. Uputio se prema zastupniku Grmoji da mu postavi pitanje. Ali, to tako nije shvatilo njegovo osiguranje koje je pohitalo spriječiti sukob. I onda se javnost pita zašto je Grmoja pobjegao od premijera koji se nije htio tući?
A tom jezičavom Grmoji je konačno trebalo pokazati gdje mu je mjesto. Zastupnik Đakić mu je uputio jedno oštro “odjebi”, za koje tvrdi da nije psovka. Čekamo očinsko obraćanje javnosti u stilu: “Nismo ga odgojili…”.
Sve smo to vidjeli naknadno, jer na mjestu događaja nije bilo Pernara, koji je u jeku kampanje liječenja gripe vitaminom C i sam pokupio gripu. Narod je pokupovao sav vitamin iz ljekarni, pa ju je on, jadan, morao preležati.
Glavno je da je naša politička oligarhija zdrava. Njima je u ovoj našoj šverc-demokraciji dobro, pa se mogu šaliti, bacati aviončiće i baviti jedni drugima na razini birtijaških rasprava, dok narodu nude limun.
Imunitet na njihove gluposti nam je toliko jak da nam suze idu koliko su smiješni. Bahatima uglavnom treba nešto duže kako bi pokazali svoje pravo lice, ali pravila su tu da bi se kršila. Ne samo da krši pravila, već ih uspostavlja nova kroz fizičku konfrontaciju. Tako je sad vođa naše “družine stabilnih” prihvatio kafansku retoriku dosjetki i pošalica, koje ničemu ne služe osim uvećavanju vlastite taštine i osjećaja samodopadnosti. Politika te ispraznosti bez sadržaja zato najavljuje kako će vlastitu prostotu zakriliti cenzurom. Mišljenje zabranjuje samo onaj koji želi dati pravo “argumentima” sile.
Duga je naša lista frustriranih silnika od nevinog Sanadera, preko poniznog Milanovića, do bogobojaznog Bandića i stabilnog Plenkovića. Dugo naše društvo svija leđa pod teretom plodova neznanja, bahatosti i loših izlika.
A tako će nam biti sve dok nam se prikazuje ovaj film “Dobar, loš i nisam znao”.
Pogledajte i urnebesnu Pervanovu sinkronizaciju saborskog incidenta:
Dobra dijagnoza. Sve se svodi na podjelu na naše i vaše, a naši su jasno uvijek bolji i to prema jednom jedinom kriteriju, kriteriju naševanja. Zar je čudno onda što ovakva infantilna politika nije u stanju donijeti ni jednu veliku odluku pa sve prepušta velikoj mami EU da odlučuje umjesto njih. A mamin sin sluša svoju mamu.