Telefoni zvone svaki čas, mailovi samo cure. Televizijski nastup Sanje Sarnavke u emisiji “Nedjeljom u 2”, obrijane glave i usred ciklusa kemoterapije, mnoge je u nedjelju potaknuo da se jave u udrugu B.a.B.e. Piše žena čija je kći umrla od raka, ljudi koji su rak preboljeli ili se s njim bore, umirovljenici... Nude se volonteri.
Nasilni načelnik
– Do ranog poslijepodneva imali smo više od 50 poziva, inače ih je dnevno dvadesetak, i još toliko mailova i pisama – kaže Zdravka Sadžakov, koordinatorica u udruzi.
Ljudi se ne javljaju samo zbog bolesti, već, kao i svaki dan u proteklih 18 godina koliko udruga postoji, očajnički traže pomoć za sve nedaće. Žena koja je s mužem otvorila tvrtku, a nakon razvoda dugovi su ostali samo njoj. Susjedi mole B.a.B.e. da reagiraju jer načelnik njihove općine godinama “ubija boga” u supruzi. Liječnica trpi mobing...
Žena kojoj su prije savjetima pomogle u obiteljskoj podjeli imovine zahvaljuje i Sarnavki šalje blagoslov. Očajna žena koja uzaludno utjeruje alimentaciju za djecu od bivšeg supruga koji stalno mijenja adrese. Potresne priče čiji nevoljne žrtve mole da slučajno ne procure u javnost. Djelatnica MUP-a traži pomoć zbog mobinga i seksualne diskriminacije na poslu, baš kao i ona na veleučilištu. Žena u razvodu očajava jer to što je sva imovina tijekom braka zavedena na supruga daje mu prostor za manevre njoj na štetu. Roditelji žene koju je prije nekoliko godina suprug ubio vape za pomoći kako bi dobili skrbništvo nad unučetom koje je u domu. Do 13 sati odvjetnica Ljubica Matijević Vrsaljko odgovorila je na šest pravnih pitanja e-mailom.
Iznenada se na hodniku čuje glasan plač. Poput vatrogasaca, B.a.B.e. skaču. Ne čude se. Mršava, tamnokosa žena drhtavim rukama prihvaća čašu vode i sjeda.
– Dobila sam otkaz! Imam sina od deset i kćer od godinu dana, muž mi je dva mjeseca u dubokoj moždanoj komi. Htjela sam i prije doći, no mislila sam, ima ljudi kojima je gore... Ali ne mogu više sve sama – slomila se ponovo 38-godišnja Sanja Pilav.
Do trudnoće bila je stalno zaposlena kod privatnika u obližnjoj ulici, a tada ju je, kaže, prisilio da potpiše izmijenjeni ugovor o radu – na određeno. Sada se trebala vratiti na posao, ali on je ne želi natrag. Ne pušta je u tvrtku, radnu knjižicu još nije dobila, ne zna s kojim će je datumom odjaviti i strepi da joj ne prođe rok za prijavu na burzu rada.
Grč u želucu
Psihologinja je odvodi u sobu, unutra dugo razgovaraju i dogovaraju dalji tretman, a volonterke pakiraju humanitarni paket: odjeća za djecu, higijenske potrepštine.
– Ovdje ima plača, nervnih slomova, pa i prijetnji samoubojstvom očajnih ljudi, gotovo svakodnevno – govori Zdravka. Zlobnike koji izjavljuju da se “ne zna što te udruge rade” ili da se “bave samo poznatima”, poziva da provedu jedan dan s “babama”, baš kao što smo i mi to učinili. Otići će, bez dvojbe, u najboljem slučaju s grčem u želucu.
>>'Brine ih što sam bila u Oslu, ali ne i to što po 3 sata čekam liječenje'
...izgleda da ćemo svi kod nje u hodnik...