Boriti se protiv vjetrenjača - izraz je koji postoji u svim jezicima, a znači plemenitost. Juriša na vjetrenjače onaj koji slijedi nerealan, nepraktičan ili nemoguć cilj, ali ipak vrijedan i važan. Hrvatska je ovih dana obogatila svijet sasvim novim značenjem „juriša na vjetrenjače": u Hrvatskoj se ljudi ne bore protiv vjetrenjača, nego za njih.
Vjetrenjače nisu ovdje mitski neprijatelji kao u Španjolskoj u doba Miguela de Cervantesa, nego najbolji prijatelji. Njihovu gradnju potiče država, potpomognuta novcem iz Europske unije, a potom ta ista država jamči da će struju iz vjetroelektrana otkupljivati godinama po povlaštenoj cijeni. To uopće i nije vjetrenjača, nego stroj za proizvodnju novca - ekološki perpetuum mobile koji se okreće na zraku, i puni džepove novcem onih koji su ga se uspjeli domoći. Samo je potreban političar na vlasti (Josipa Rimac) koji će koordinirati onoga koji za vjetrenjaču daje tuđu zemlju (Hrvatske šume), privatnika koji će to izgraditi (tvrtka C.E.M.P. iz BiH) i državno nadzorno tijelo koje određuje enormnu cijenu struje (Hera). Kad je ubogi Don Quijote ugledao vjetrenjače, za koje je mislio da su divovi, naumio se proslaviti borbom protiv njih i zadovoljno se pohvalio svom vjernom Sanchu Pansi: "Sudbina vodi našu sreću bolje nego smo to mogli očekivati!" Upravo su to mislili i moderni hrvatski Don Quijotei dok im USKOK nije zakucao na vrata. Teško je ne vidjeti ironiju jer je sva hrvatska povijest, kako je djeca uče u našim školama, samo povijest onih koji su jurišali na vjetrenjače. Antički mučenici čija se smrt slavi u Splitu; očajnički juriš Nikole Šubića Zrinskog na Sulejmanove čete; Zrinski i Frankopan koji su stradali pod bečkim vjetrenjačama; Starčević koji je od imetka imao samo dva ili tri stolca, zaboravio sam točno koliko, pa Supilo i braća Radić; i socijalističku Jugoslaviju i Republiku Hrvatsku stvorili su ljudi koji su ginuli u očajničkim jurišima - da bi na kraju došao ovaj cinični naraštaj, lakomih, kojemu se više ne gine, kako je to rekao Darko Rundek u jednoj pjesmi, i čiji je ideal baš vjetrenjača.
I zbilja hrvatska država i nije nego jedna divovska vjetrenjača koja se vrti u prazno i okreće kako vjetar puše, koja se gradi tuđim novcem na tuđoj zemlji i čija je jedina svrha da proizvodi nešto preskupo kako bi se neki obogatili na račun svih ostalih.
Dan državnosti hrvatske vjetrenjače 30. svibnja na Gornjem gradu bio je tužan prizor. Dojmu male seoske priredbe doprinijele su i epidemiološke mjere: malobrojni sudionici na higijenski propisanom razmaku izgledali su jadno. Ali pravi jad je Gornji grad, to simbolično središte hrvatskog političkog života. Iz Gornjeg grada iseljeni su stanovnici nakon potresa, tek u jednoj uličici tajkun gradi podzemnu garažu; Sabor je vidljivo raspucan, a stara Gradska vijećnica zjapi napuštena; turista nema ni za lijek, što je dobro za uspinjaču da se malo odmori, jer je na izdisaju; od muzeja otvorena su dva, tri su zatvorena; Arhiv se licka izvana, a iznutra tko zna kako je; u Markovoj crkvi pukli su svodovi, u Katarini su otpale rokoko štukature; Hidrometeorološki zavod je deložiran; pred nekoliko kafića dosađuju se konobari i konobarice; dvije gimnazije su neupotrebljive, kao i zgrada Pravnog fakulteta; u jedinom dućanu kupuju gablece rijetki službeni vozači, policajci i službenice; srećom se vrtić ipak otvorio za malobrojnu dječicu pa nije sve posve mrtvo - život ondje klija poput travčice što se probija kroz napuklinu na asfaltu.
Eto tako danas izgleda temelj hrvatske državne vjetrenjače na Gornjem gradu. Na tu vjetrenjaču na ovim izborima jurišaju mnogi lakomi hrvatski Don Quijotei, kojima se više ne gine. Ima li među njima barem jedan pravi, koji slijedi nerealan, nepraktičan i nemoguć cilj, ali ipak vrijedan i važan? Glasali bismo za njega! Nobelovac William Faulkner divio se Don Quijoteu jer je sanjao, a nije samo životario; engleski pjesnik W. H. Auden smatrao je da je Don Quijote u svima nama, da je to ona naša bolja polovica, veća od života, vitez koji traga za Vjerom i Ljepotom; za češkog pisca i disidenta Milana Kunderu Don Quijote je svatko tko se svijetu obraća kao tajni i tko mu donosi mir i mudrost. Hitler ga je prezirao, mislio je da su i on i njegova Španjolska oronuli i zarobljeni u prošlosti, dok ih moderni svijet ostavlja za sobom.
Hrvatski vjetroelektričari bi isto mislili da je lud svatko tko juriša na vjetrenjače. Naprotiv, Cervantes je smatrao da nije lud onaj koji snove slijedi, nego onaj koji ih napusti.
Ima poštenih koji se bore protiv HDZove korupcijske hobotnice, i koji imaju volje, energije, sposobnosti i što je jako važno znanja za tu borbu, a ne samo dobru volju. Npr Dalija, ona po meni najviše odgovara tom opisu.