Dobričina Pero ili poltron vlasti

Bez pojave ptičje gripe ime Petra Čobankovića bilo bi ispisano blijedom tintom među hrvatskim ministrima poljoprivrede. Istina, Čobanković puno radi i ne pravi afere. Često je na terenu; od morskih susreta s ribarima preko posjeta farmama u središnjoj Hrvatskoj do ratara na hrvatskom istoku.

Ne ustručava se ni susreta na europskoj sceni iako mu se od stranih jezika (osim pasivnog njemačkog) stvara knedlu u grlu. Iako čvrsto, najmanje sjedi u najfrekventnijoj ministarskoj fotelji. Premda staloženi, njegovi tihi nastupi, u stilu prave šokačke dobričine, ipak ne ostavljaju snažan dojam u javnosti, pa ga nema na ljestvicama popularnih, ali ni omrznutih političara. Ptičja gripa vinula je Čobankovića  popularniji kao Pero, Čobi, čiko bez brkova  u prvi plan, a smiješi mu se uspon na listi omraženih.

 Taj Iločanin, rođen 1957., najbolje zna da "u dvorištu gdje nema jaja nema ni života". Unatoč tome, odbrusio je:  Borba da virus ne prijeđe na perad zaslužuje pohvale i, ako će to netko nazvati dodvoravanjem EU, ja to prihvaćam, ali mjere ćemo provoditi dok god bude potrebno  i preživio na ministarskom mjestu, očito uvjeren da čini dobro, ali i da ima potporu Vlade i EU.

 I to je, kažu oni koji ga dobro poznaju, njemu svojstveno  dobar čovjek, ali uvijek poslušan, aparatčik, zločesti kažu i poltron. Iza Čobankovića je 15 godina političkog rada, od 1990., kad je postao član Izvršnog vijeća Skupštine općine Vukovara. To piše u ministarskoj biografiji. Član HDZ-a je bio i ostao, vodio je ratni krizni stožer u Iloku, bio dogradonačelnik Iloka, saborski zastupnik, vukovarsko-srijemski župan, no ministarsko mjesto njegov je osobni vrhunac. Do njega je došao i  profesionalnom karijerom koja je od 1983. i mjesta enologa te direktora vezana uz Iločke podrume. I to je radio jednako zanosno, odlučno.

Za iločki traminac ne bi rekao da je najbolji, nego savršen, baš za osvježenje lica poslije brijanja. Tako radi i kao ministar. U uredima Ministarstva je, kažu, uveo red. Sve drži pod kontrolom. Na javnoj sceni vješto balansira i s bučnim seljacima. Njegova riječ ispada uvjerljivija od seljačkih kritika, čak i kad oni istinu govore  da je smanjio poticaje, da opet kasne isplate, da nema reda na tržištu, čak ni brašna, gdje su uvedene markice, nema bilanci, a uvoz i dalje divlja...   

Seljaci, umorni od uzaludnih prosvjeda, više nisu tako glasni, pa njihov ministar to koristi i ubire kolektivnu slavu početka pregovora s EU. No, baš taj korak, uz ptičju gripu, može ga vrlo brzo uvrstiti na visoko mjesto (ne)popularnih. Pod teretom slave, umjesto mira u sjeni premijera, kod privatno najzaduženijeg hrvatskog ministra  s plaćom od 18.200 kuna otplaćuje četiri kredita, za obnovu kuće, podizanje vinograda i kupnju citroëna C5, odnosno 4500 kuna mjesečno, a ukupan mu je dug banci 300.000 kuna  tražit će se i igla u plastu sijena.

Utvrđivat će koliko je svojim potpisima zadužio sebe, a koliko hrvatski agrar. Ponosni smo što je naš dobri susjed ministar, kažu Iločani. Neka je sebi podigao vinograd, još da se sjeti i nas...