Susret predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana i predsjednika Republike Srbije Slobodana Miloševića u vojvođanskom mjestu Karađorđevu izazvao je silne komentare i nagađanja te je postao jedan od najrazvikanijih političkih mitova u (post)jugoslavenskoj povijesti.
>>Čiji je rat u (Bosni i) Hercegovini
Koristili su ga gotovo svi Tuđmanovi (i većina Miloševićevih) politički protivnici, kako oni u Hrvatskoj, tako i oni u Srbiji, Bosni i Hercegovini te ostalim bivšim jugoslavenskim republikama. Posebnu važnost dali su mu pojedini predstavnici "međunarodne zajednice", odnosno zemalja koje su upravljale (post)jugoslavenskom krizom. O tom sastanku pisane su knjige, snimani dokumentarni filmovi, raspravljalo se pred sudovima i u javnosti, a da nije objašnjeno o čemu su zapravo dvojica predsjednika tada razgovarali. Umjesto pokušaja da se okolnosti i teme sastanka rasvijetle, razvojem političke situacije plasirane su brojne i različite interpretacije. Neke od njih, a najviše ona da je u Karađorđevu "dogovorena podjela Bosne i Hercegovine", prihvaćene su u dijelu javnosti kao istinite te i danas funkcioniraju kao politički mit, odnosno kako to kaže Raoul Girardet kao "izmaštana nadogradnja, iskrivljeno ili neobjektivno, nepouzdano, sporno objašnjenje stvarnosti". A nadograđivalo se prema (političkim) potrebama i u skladu s (medijskim) mogućnostima.
>>Tuđman nije rekao da je BiH 'nac. država hrvatskog naroda'
Rasplamsavanje srpskog nacionalizma u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, a posebno nakon što je na čelo srbijanske partije došao Slobodan Milošević, nije na hrvatskoj strani naišao na adekvatan politički odgovor. U Hrvatskoj je već duže vrijeme vladala šutnja komunista, a nekomunisti nisu ni imali pravo govora pa bi brzo bili ušutkani. Povratak Franje Tuđmana na javnu scenu poslužio je kao naknadno i zakašnjelo opravdanje erupcije srpskog nacionalizma, ali isto tako i kao mogući povod za zabranu političkih stranaka, odnosno zadržavanje monopola Partije. U jugoslavenskim medijima Tuđman je najprije uspoređivan s Dobricom Ćosićem, a zatim sa srbijanskim mitingašem s Kosova Miroslavom Šolevićem. Kasnije je po istom obrascu uspoređivan i s Vukom Draškovićem, Vojislavom Šešeljom te Radovanom Karadžićem. Guranjem Tuđmana u to društvo stvarana je pretpostavka za zabranu njegovog djelovanja u Hrvatskoj, ali i političkog pluralizma i višestranačja uopće, osim eventualnog "nestranačkog pluralizma" ili "pluralizma" unutar socijalističkog saveza. Nakon što je Tuđman osvojio vlast, sve češće je uspoređivan s Miloševićem. Ravnoteža krivnje, odgovornosti i animoziteta smišljeno je raspoređivana, ali je bila i dio naslijeđenog mentalnog sklopa nastalog kroz desetljeća komunističke vlasti u kojima je jedan nacionalizam uvijek imao protutežu u drugom.
>>Direktori kriminalci počeli rušiti ugled Saveza komunista
Ipak, koliko je god jugoslavenskim komunističkim dogmatičarima to bilo odbojno, morali su prihvatiti realnost i pregovarati s predstavnicima novoizabranih vlasti. Posebno teško bilo je javno se susresti s Franjom Tuđmanom koji je u srpskoj, ali i u jugoslavenskoj javnosti prikazivan kao radikalni antikomunist i nacionalist, jednom riječju "ustaša". Franjo Tuđman je 24. kolovoza 1990., u početku srpske pobune u Hrvatskoj, zatražio sastanak sa Slobodanom Miloševićem. Borisav Jović piše kako je sugerirao Miloševiću da ne prihvati taj poziv, jer će tako oslabiti Tuđmanovu poziciju, a ojačati pobunjene Srbe u Hrvatskoj. Tuđman je 4. listopada 1990. po drugi put od Jovića zatražio sastanak i to u troje, tvrdeći da ono što Jović i Milošević "rade" u Hrvatskoj vodi u građanski rat.
Tuđman je upozorio da od njih (Tuđman, Jović, Milošević, odnosno predstavnici Hrvata i Srba) ovisi sudbina Jugoslavije. Jović piše da se on usprotivio toj konstataciji tvrdeći da njih trojica nemaju pravo odlučivati o sudbini Jugoslavije nego treba razgovarati sa svim republikama, ali je obavijestio Miloševića o Tuđmanovom pozivu. Do odvojenog sastanka dvojice predsjednika u 1990. godini nije došlo, a politička i sigurnosna situacija u zemlji sve više se komplicirala. Tijekom siječnja 1991. godine došlo je do čitavog niza međusobnih sastanaka predsjednika Republika, odnosno republičkih Predsjedništava, u sklopu proširenih sastanaka Predsjedništva SFRJ, odnosno bilateralnih susreta. Nakon toga, od 28. ožujka 1991. održan je krug sastanaka šestorice predsjednika gdje se razgovaralo o viđenju političke budućnosti jugoslavenskog prostora.
>>'Mi Hrvati srušit ćemo svaku Jugoslaviju!'
Posebno je važan ranije spomenuti sastanak Miloševića i Kučana održan u Beogradu 24. siječnja 1991. gdje je praktično "dogovoren", "usuglašen", "prihvaćen" raspad Jugoslavije, odnosno odlazak Slovenije uz pravo Srba "da žive u jednoj državi". Mit o "sporazumu u Karađorđevu" i tobožnjem "dogovoru" Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića potpuno je potisnuo taj stvarni dogovor Milana Kučan i Miloševića koji je nešto kasnije, 14. kolovoza 1991. potvrđen i formalnim sporazumom predsjednika Slovenskog državnog zbora Franca Bučara i slovenskog ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela s Miloševićem povjerenikom Dobricom Ćosićem. Utoliko je krajnje licemjerna izjava Milana Kučana sarajevskim medijima u travnju 2012., da je rat u BiH "zasnovan na neostvarenom dogovoru između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH". Istina je da je taj rat puno više zasnovan na ostvarenom dogovoru Miloševića i Kučana o izlasku Slovenije i priznanju "prava srpskog naroda da živi u jednoj državi".
Naime, o sudbini Jugoslavije, a posljedično i Bosne i Hercegovine, najizravnije su odlučivala vodstva dvije republike. Nisu to bila vodstva Srbije i Hrvatske kako se najčešće tvrdi(lo), nego vodstva Srbije i Slovenije koja su se tijekom osamdesetih žestoko borila za svoje političke koncepcije. Za potpunije razumijevanje njihovih pozicija potrebno se prisjetiti zamisli jugoslavenskih komunista da prevladaju nacionalne identitete u Jugoslaviji i zamijene ih poistovjećem s jugoslavenstvom. U ostvarenju tog projekta nisu samo pogriješili u procjeni potrebnog vremena i vrlo osjetljive ravnopravnosti, već su svojim ideološkim konstruktima i neprincipijelnim kompromisima u odstupili od stvarnog stanja i dodatno zakomplicirali nacionalne odnose. Izgradili su federaciju od šest narodnih (kasnije socijalističkih) republika i dvije autonomne pokrajine unutar Srbije. Pokrajine su razbijale kompaktnost Srbije kao nacionalne države, ali su zato Srbi bili konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, dok su u Crnoj Gori imali prevladavajući utjecaj jer se veliki dio Crnogoraca smatrao (i) Srbima.
>>'Posebno je naglašeno djelovanje kleronacionalista iz redova Crkve'
Ustavni položaj Srbije i Hrvatske, odnosno Srba i Hrvata bio je zakompliciran, očito s namjerom da se onemoguće ili barem oslabe srpski hegemonizma i hrvatski separatizam. Posebnu ulogu u hrvatsko – srpskim odnosima imala je Bosna i Hercegovina u kojoj je više od pola stanovništva bilo hrvatske i srpske nacionalnosti, a bosansko-hercegovačkim muslimanima nije priznato pravo na posebnu nacionalnost sve do popisa iz 1971. godine. Tako su "nacionalne države" u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji bile zapravo samo Slovenija i Makedonija. Makedonija je bila politički ranjiva i nestabilna, s velikim udjelom albanskog stanovništva i povijesnim sukobom s Grcima i Bugarima, pa je egzistencijalnu sigurnost tražila unutar jugoslavenske zajednice. Jedina jugoslavenska republika koja unutar svoga sustava nije imala ugrađene destabilizirajuće elemente bila je Slovenija, pa se zato jedino ona i mogla suprotstaviti srbijanskim zahtjevima za redefinicijom postojećih odnosa u smislu jačanja federalnih veza, odnosno centralizacije i unitarizacije zajedničke države. Osim toga Slovenija i Makedonija nisu bile previše važne srpskoj nacionalnoj politici jer u njima nije živio veliki broj Srba i nisu ih smatrali "svojim" etničkim prostorom.
Kada je Milošević dao signal, odnosno pristanak za izlazak Slovenije iz Jugoslavije, ubrzao je proces raspada i učinio sve kasnije pregovore bespredmetnim. Kada je pak Kučan podržao srpsko načelo "prava naroda", odnosno "pravo svih Srba da žive u jednoj državi", doveo je hrvatsku politiku u situaciju da – šahovskim rječnikom rečeno – vuče "iznuđene poteze". Hrvatska nije htjela ostati u Jugoslaviji bez Slovenije i morala je slijediti tempo izdvajanja koji je Slovenija postavljala. Morala je uzeti u obzir i slovensko-srpsku opciju "prava naroda", a ne republika, što je uključivalo i promjenu granica – a to je u tadašnjim okolnostima Hrvatskoj značilo gubitak znatnog dijela teritorija. Tuđman je do tada zagovarao nepromjenjivost republičkih (avnojskih) granica, a kao odgovor na tezu o „pravu naroda“ isticao je i da će u tom slučaju i Hrvatska tražiti teritorije na kojima žive Hrvati. To se odnosilo najprije na BiH gdje su Hrvati bili konstitutivan narod, ali su spominjani i Vojvodina, odnosno Crna Gora. Nakon dogovora između Miloševića i Kučana "savez zapadnih republika" prestao je postojati, a Hrvatska se našla sama nasuprot tzv. "Srpskog bloka". Izetbegović se odbijao izjasniti, a njegove (i Gligorove) ponude trostupanjske federacije u kojoj će BiH biti bliža Srbiji, dodatno su otežavale hrvatsku poziciju.
>>'BiH je zamišljena i realizirana kao izraz srpskih nacionalnih interesa'
Upravo su taj dogovor i Izetbegovićeva kolebljivost, primorali Tuđmana da odustane od politike "saveza suverenih država" i načela nepovredivosti republičkih granica za koje se on do tada zalagao, pa i na proširenoj 96. sjednici Predsjedništva SFRJ održanoj 13. veljače 1991., dakle i nakon što se Kučan dogovorio s Miloševićem. Tuđman je na toj sjednici upozorio na tendencije kako bi se jugoslavenska kriza mogla riješiti davanjem dozvole Slovencima za izlazak iz Jugoslavije, pa im se čak preporučuje da odu, te je naglasio: "Međutim, neka Vam bude jasno – u takvoj Jugoslaviji, bez Slovenije – nema ni Hrvatske. Mislim da sam dovoljno jasan". Sve je to Tuđman ponovio i obrazložio na sjednici svih vijeća Hrvatskog sabora 21. veljače 1991. te je zastupnicima iznio stajališta svih sudionika sjednice Predsjedništva. Upozorio je na stajalište srbijanskog vodstva (a s njima i crnogorskog te vojvođanskog) po kojem "o sudbini Jugoslavije mogu odlučivati samo narodi a ne republike, jer republike nisu ni stvarale Jugoslaviju, ni 1918., ni 1943., nisu ni postojale". Isto tako, srpski predstavnici su tvrdili da se "administrativne granice republika ne mogu proglasiti državnim granicama, niti su one okviri u kojima žive pojedini narodi Jugoslavije". Tuđman je tvrdio kako se on "načelno i teorijski može složiti s tim", ali onda "i Hrvati imaju pravo postaviti isti zahtjev da žive u jednoj državi, a oni ne žive samo u Republici Hrvatskoj već i u BiH, Srbiji i Crnoj Gori", te je dodao kako "je povijest dokazala da Srbija nije imala snage i mogućnosti da nametne svoju volju silom", upotrebom vojske i diktaturom, "a mi i ne želimo da nametnemo svoju volju silom vama, ali smo odlučni u obrani svojih prava".
Tuđman je sugerirao razgovore za izlazak iz krize i stvaranje normalnih uvjeta za suživot. Upozorio je zastupnike da su Slovenci "radikalizirali svoja stajališta" jer im je rečeno da idu "što prije". Tuđman je rekao i kako "smo ukazali da imamo puno razumijevanje za probleme Bosne i Hercegovine, s obzirom na njezin nacionalni sastav, ali da ne možemo pristati na nikakva polovična rješenja", a ono što predlaže izaslanstvo BiH "podsjeća na Ustav iz 1974. ili čak manje od toga".