Nezavisna dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić i prije potresa na Banovini pomagala je mnogima u potrebi. Sela su od Domovinskog rata tu bez električne energije, a vodovodi u neka sela tog područja, tek 50-ak km južnije od Zagreba, nikad nisu ni stigli. Potres je samo stavio točku na kraj priče o propadanju jednog dijela Hrvatske, no, s druge strane, ipak i napokon skrenuo pozornost na ta zapostavljena područja. Mnogi su nakon potresa prvi put vidjeli uvjete u kojima su ljudi tamo živjeli, odazvali se i pomagali. Pomažu i danas, ali ni ta pozornost nije potaknula učinkovitu obnovu obiteljskih kuća. U dvije godine u državnoj je obnovi izgrađeno i useljeno tek šest kuća.
Kako biste opisali situaciju na Banovini dvije godine nakon potresa?
Danas je gore nego prije dvije godine. Tada smo bili u šoku, ali imali smo nadu, puno je ljudi dolazilo, pomagalo, a onda je na red trebala doći država, ali nije. Dvije godine nakon petrinjskog i tri nakon zagrebačkog potresa oni pričaju o šest novoizgrađenih kuća. Pa dobro, tko je tu lud?! Ljudi iz kontejnera gledaju ruševine svojih kuća. Nakon dvije godine kontejneri prokišnjavaju, voda mrzne, ljudi gube nadu. Puno je ljudi umrlo u kontejnerima. Nisu to uvjeti za život. Jedna je starija gospođa smršavjela 25 kilograma otkad je u kontejneru, ona je sada sjenka.
Kako je moguće da je u dvije godine u državnoj obnovi obnovljeno tek šest obiteljskih kuća?
Ne znam. Jedini zaključak koji mi se nameće jest da ih jednostavno nije briga. Nema drugog objašnjenja.
VIDEO Dogradonačelnica Gline: 'Ako je za dvije godine obnovljeno samo šest kuća, to je sramota'
Postoji li nečija odgovornost za tako sporu obnovu u tom segmentu?
Postoji, od premijera Andreja Plenkovića pa sve do zadnjeg državnog službenika po resornim ministarstvima, Uredu za obnovu, itd. Čast iznimkama, ima ih, trude se, ali ne mogu oni opstati u sustavu koji očito ne funkcionira.
Volonteri su bili, a i danas su, velika pomoć na ovom području. Kako je moguće da su oni učinkovitiji od države? Obnovili su i napravili na desetke kuća.
Ti ljudi koji i dandanas dolaze i pomažu jedino je što nas drži na životu. Bude i meni teško pa mi onda zazvoni telefon, zove čovjek pita kako i kome može pomoći, pa zove drugi, pa treći, organiziramo humanitarnu akciju za drva i ljudi skupe 170.000 kuna! Prosječna visina donacije je od 50 do 200 kuna. Netko je od sebe otkinuo da pomogne ljudima. I ta dobrota nas drži. A volonteri su uspješniji zato što sve što oni rade, rade s poštenjem u srcu i velikom željom da pomognu. Država očito ne. Ne mogu ovdje biti nepoštena pa reći da država baš ništa ne radi, ali ono što već dvije godine ponavljam – to je sve presporo i vlast mora naći neko rješenje.
Smatrate li i da postoje neke realne poteškoće u obnovi?
Postoje. Cijena građevinskog materijala u jednom je trenutku otišla u nebo, procedura javne nabave je komplicirana, nemamo građevinskog sektora dovoljno. Ali i to su sve poteškoće koje nitko vlasti ne bi zamjerio da barem osjećaju da se oni trude u svemu ovome. Ja taj osjećaj nemam. I nisam jedina.
Što treba mijenjati da bi se situacija na pogođenom potresu čim prije popravila?
Svatko, od Plenkovića pa nadalje, samo treba početi raditi posao za koji prima plaću od građana. Svi oni koji si mogu sami pomoći, to su i napravili, što znači da će ovi koji su ostali ostati u kontejnerima i živjeti u nehumanim uvjetima jer drugog izbora jednostavno nemaju.
Što mislite, kada će ljudi kontejnere zamijeniti svojim kućama i stanovima?
Ako se ovako nastavi, gledat će iz limenih konzervi svoje srušene kuće i za deset godina. Mnogi od njih neće dočekati obnovu.
Video - Razorni potres pogodio je Zagreb 1880.: Panika i strah zavladali su među građanima, tisuće njih pobjeglo je u druge gradove.
Evo opet nje! Izmišljenu uhljebnička funkcija koja košta državu toliko da se bar jedna kuća mogla izgraditi. Korist 0!