U trenucima koji su, prema procjenama sociologa, najplodnije tlo za štrajkove i izlazak prosvjednika na ulice te općenarodni bunt u vrijeme krize, koja uzima danak ukidanjem radnih mjesta, zamrzavanjem ili snižavanjem plaće, hrvatski građani – šute i trpe. Za razliku od prosvjednički nastrojenih brojnih drugih europskih naroda, Hrvati nastoje izbjegavajući odlazak ulicu, a što više čuvajući ono što je preostalo od radno aktivnih mjesta, krpati kraj s krajem.
Iza naših granica vlade se ljuljaju zbog krize – zbog gospodarskih neprilika više ili manje izravno pala je izvršna vlast na Islandu, u Latviji, Mađarskoj, Češkoj, a prosvjedi više od milijun demonstranata paralizirali su nedavno Francusku i Grčku.
Sindikati sve manje spominju na sva zvona oglašen opći štrajk u Hrvatskoj zbog snižavanja plaća zaposlenih u javnim službama, za koji su tražili solidarnost svih radnika. Tako je i ta najmanja slamka spasa za iskazivanje nezadovoljstva stanjem u zemlji za one željne izlaska na ulicu – pala u vodu.
Prošlogodišnji prosvjed sindikata u Zagrebu okupio 40.000 sudionika
- Rješenje se ne traži na ulici, nego na radnom mjestu, ne u demonstracijama, već u pregovorima - poručuje Ivica Mudrinić, prvi čovjek Hrvatskog telekoma i predstavnik poslodavaca u Gospodarsko–socijalnom vijeću, uz kojega u tom tijelu sjede predstavnici Vlade i sindikata.
Ljudi se na ulicama ili smrzavaju ili im bude vruće, ali neće ništa napraviti
Nisu ni sindikati oduševljeni ulicom. Ne radi se o politikanstvu, o rušenju vlasti, nego o tome da je to jedini način, odnosno da izlaskom na ulice dokažemo vladajućoj strukturi da ne radi kako treba, da nismo zadovoljni. Ako prava ne možemo rješavati za stolom, moramo ih, nažalost, s građanima dokazati na ulici, ocjenjuje Spomenka Avberšek, potpredsjednica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.
Najviše razloga za nezadovoljstvo u Hrvatskoj svakako ima više od 170.000 socijalnih slučajeva – ljudi koji žive na rubu egzistencije, sa 500 kuna mjesečne pomoći od države, te donacija koje im primjerice u glavnome hrvatskom gradu daruje udruga “Zagrebački bokci”. No, za njih izlazak na ulice nikako nije rješenje, poručuje njihov prvi čovjek Josip Nevenko Krznarić, koji upravo dijeli drva za ogrjev dobivena od Hrvatskih šuma siromašnim obiteljima metropole.
Umjesto na ulice hrvatska bi socijala najradije pred pučke kuhinje ili u redove ispred Crvenig križa.
- Ja sam siguran da ti ljudi ne vjeruju da se nešto može promijeniti. Znaju situaciju u državi. Oni mogu izaći na ulicu, nositi transparente, 'arlaukati' - slikovit je Krznarić te zaključuje da se ništa neće promijeniti.
- Ljudi nisu apatični nego nema nikakve organizacije za prosvjede - izražava Krznarić svoju bojazan uspjehom svakoga javnog bunta na hrvatskim ulicama.
- Ljudi nisu apatični i hrvatska javnost reagira onda kada organizirane snage pozovu na reakciju - s druge strane gleda Vilim Ribić, potpredsjednik Marice hrvatskih sindikata.
Vrhunac neodgovorne vlasti na lokalnoj i državnoj razini
Dekan zagrebačkoga Pravnog faktuteta Josip Kregar neće izlaziti na ulicu da bi pokazao kako njega nije zarobilo beznađe postrojećom situacijom – on se odlučio na konkretno – nezavisni je kandidat za gradonačelnika Zagreba na lokalnim izborima. Time nastoji pokazati da se za promjenu uvijek treba boriti, unatoč okolnostima koje je sputavaju. A to su sada posebice osjetljivi trenuci, ističe Kregar, opća kriza te vrhunac neodgovorne vlasti i na lokalnoj i na državnoj razini.
Dekan zagrebačkog Pravnog fakulteta stvari želi promijeniti kandidaturom za gradonačelnika
Kandidat za zagrebačkog gradonačelnika želi nešto promijeniti, a njegov bunt rodio se u nadi da se Zagrebom upravlja drugačijim načinom, stilom i efektima.
I Kregar osjeća pasivnost hrvatskih građana kada su bunt i želja za promjenama u pitanju. Za to je posebice, po njegovu mišljenju, kriva aktualna politička elita koja ne želi bilo kakve promjene. Kao da su svi zadovoljni onim što postoji.
Pasivnost je normalna reakcija na neispunjena obećanja
Zagrebačka medicinska sestra Branka Makek Trzun nakon trideset i devet godina radnoga staža ima razloga za nezadovoljstvo zbog šestpostotnog sniženja osnovice plaće koje će osjetiti već na primanjima za travanj, a sada je još više za prosvjed na ulicama jer je smeta sve što se u državi događa.
- Podržavam štrajk apsolutno, ali imam lagani osjećaj da je zavladala apatija, da se ljudi lagano klone toga. Sjeća se velikog štrajka iz prošle godine kada su sindikati prosjevdovali na Trgu bana Jelačića, ali se ne sjeća njegovih rezultata. Uvjerena je da će Hrvatsku zahvatiti val štrajkova, ali se pribojava učinaka, koji će prema njezinoj prognozi biti ravni nuli.
- Ljudima je pun kufer svega, nitko neće reagirati, neće se pokrenuti, a ljudi se radije povuku, sakriju se ispod svog tepiha, ne idu van - komentira, dodajući da će se rado pridružiti štrajku dogodi li se.
U Hrvatskoj 170.897 ljudi prima socijalnu pomoć, a njihova najveća "prosvjedna aktivnost" jest svakodnevna potraga za hranom
Kregar naglašava da je pasivnost normalna reakcija na neispunjena obećanja. Ljudi su razočarani vlašću, ne vjeruju niti u institucije niti u pojedince. I sasvim je jasno da kao posljedicu imamo pasivnost, ocjenjuje.
Josip Kregar koji se već za nekoliko mjeseci vidi na sadašnjem mjestu Milana Bandića smatra da je sastavni dio politike ono što radi vodstvo – davanje primjera – davanje ohrabrenja građanima da sami preuzmu rizike odgovornosti za stanje koje ih smeta. Ne može se ostati pasivan i mirno čekati negativan ishod. To je ono što građani nisu nikada dobili od vlasti – ohrabrenje. Upravo suprotno, analizira dekan Pravnog fakuteta, traži se od građana da ne misle, da ne preuzimaju odgovornost, da budu pasivni, a to je nakon nekog vremena urodilo zbornom apstinencijom, nepovjerenjem u institucije, te najgorim od svega – nevjerovanjem u budućnost. Hrvatskoj treba nova nada i optimizam koliko i novac, poručuje Kregar.
Hoće li bolja budućnost doći u tihoj patnji hrvatskih građana koji krpaju kraj s krajem svakoga mjeseca ili s prosvjedima uzavrelih gradskih ulica, scenarij je koji se tek piše ovisno kojom žestinom kriza udari na život svakoga od nas.