Na zid u dnevnom boravku stavili su Jelena i Stojan Baketa iz Lovasa fotografije dvojice sinova. Preko okvira slike na kojoj je Predrag crna je traka. Poginuo je 21. rujna 1991. godine vozeći prijatelja u Tovarnik. Na cesti njima ususret iz smjera Šida nadirali su tenkovi pa je Predrag smotao volan i skrenuo s glavne prometnice. Ravno u minsko polje. Bilo mu je 25 godina. Imao je dvoje djece. Taj dan kad je smrtno stradao, u Tovarniku je bio kirbaj. Taj dan Tovarnik je bio okupiran. Sutradan je Predrag Baketa na brzinu pokopan na groblju u Lovasu. Na isti datum neprijateljska vojska u Tovarniku počinila je masovni zločin.
Lijevo od Predragove na zidu dnevnog boravka fotografija je njegova starijeg brata Gorana. Kakva ga je sudbina dočekala u Vukovaru, već 23 godine roditeljima Jeleni i Stojanu nitko ne govori. Kada je nestao iz vukovarske bolnice, vojni policajac Goran Baketa imao je 31 godinu. Imao je suprugu i dvoje male djece, kćer i sina kojima je dao imena po svojim roditeljima. Živjeli su u Vukovaru. Iako Hrvat, sve do rata Goran Baketa više je prijateljevao sa Srbima. Ali nitko od njih obitelji nije kazao kamo je odveden iz vukovarske bolnice, gdje je ovaj časnički namjesnik bio na ispomoći sve do pada Vukovara.
Vijest da je Stojan ubijen
Tri i pol godine sjedila je Goranova majka Jelena na svakom suđenju krvnicima Ovčare, još toliko je vremena odlazila na suđenje krivcima za zločin u Lovasu. U protekle 23 godine upoznala je brojne ljude za koje se nadala da bi joj mogli pomoći složiti mozaik zločina u kojem je ostala bez sina. Tragala je, i traga, za istinom o sudbini svoga Gorana. Sedamdeset i sedma godina je na plećima Jeleni Baketi, ali ona ne posustaje. I ne namjerava.
– Dok god budem mogla, ja ću ga tražiti. Ne mogu se pomiriti s time da ga nema. Još uvijek živim u nadi. Samo, ako je moj Goran negdje živ, sigurno nije pri svijesti. Inače bi se javio – priča Jelena Baketa. Njezin suprug Stojan izišao je iz sobe. Teško mu je svega se sjećati. Jelena i Stojan Baketa roditelji su trojice sinova. Stariji Ilija i Goran bili su se odselili u Vukovar, najmlađi Predrag ostao je u Lovasu. Nekoliko dana nakon njegove pogibije mati je iz Lovasa otišla u izbjeglištvo. Već u Iloku sustigla ju je vijest da je njezin suprug ubijen. Tri mjeseca živjela je s mišlju da ga više nikada neće vidjeti. A onda je preko BiH uspio doći do Zagreba.
– Kad je ostao sam, tukli su ga svakodnevno. On je bio matičar u Lovasu. Čuvao je i sačuvao općinske knjige – govori Jelena Baketa. Mjesec prije Stojana do Zagreba se probio i Ilija, najstariji sin Baketinih.
– Prošao je pokraj mene. Nije me prepoznao. Bila sam u to kratko vrijeme potpuno posijedjela – kaže majka Jelena.
Tajna liječnika iz Srbije
Iz okupiranog Srijema tih su dana pristizali prognanici. O Goranu Baketi nije stigao ni glas. U godinama koje su uslijedile roditelji su pokušali sve da ga pronađu. Mati se još 1994. zaputila u Beograd, nakon što joj je poznanik koji je radio u tamošnjem vojnom odsjeku poslao pismo i pozvao ju da dođe, da će joj pomoći u potrazi. Ali granicu sa Srbijom nije uspjela prijeći.
– Njihov me policajac ispitivao gdje je Vukovar, je li on u Hrvatskoj, a na kraju me izbacio iz autobusa – kaže Jelena Baketa.Kasnije je doznala da je liječnik iz vukovarske bolnice dr. Marić pokušao spasiti njezina sina. Rečeno joj je da je tri puta Goran bio izdvajan iz kolone i da ga je tri puta dr. Marić vraćao. Taj liječnik danas živi u Srbiji. Jelena Baketa pribavila je njegov broj, nazvala ga i upitala je li točno da je pokušavao spasiti njezina sina.
– Odgovorio mi je da taj dan kad je Vukovar pao uopće nije bio u bolnici. Emil, čovjek koji je preživio Ovčaru, tvrdi da dr. Marić laže – priča Jelena Baketa.Nakon mirne reintegracije, kada se vratila kući, u vukovarskoj je bolnici doznala da je njezin Goran otišao “preko” s nekom ženskom, pod tuđim imenom i prezimenom.
– Kazala mi je to sestra koja je sve vrijeme rata ostala u bolnici. Pitala sam k’o joj je to rekao. Odgovorila je: “Goranov kum Vorkapić.” A taj čovjek nikada nije bio kum mome sinu... Išla sam i u Nizozemsku, raspitivala se na sve strane o svom sinu. Onaj tko zna, ne govori. A ja, eto, ne odustajem. Ne mogu biti kod kuće, sjediti i čekati. Možda nešto saznam, možda ga pronađem. Mrtvog. Ili živog – nada se već 23 godine Jelena Baketa.
>> Vesna Balaž iz Vukovara: Još se nadam da će mi se dijete vratiti
Koja tuga kada ga nema među živima, a niti mu groba da mu zapališ svijeću,,,prošlo 20 godina i dalje ne žele Srbi reći gdje su grobnice...i nikome ništa, užas