'Dok mi ležimo u prašini, naš neprijatelj sjedi u Bakuu i traži nas na monitoru'

Rekoh: “Arthure, ako nas kojim slučajem ovaj bayraktar i promaši, ti ćeš nas ubiti, sigurno.“ Riječi su, kao i razum, ostale iza nas, u oblaku prašine i buke. Stisnuo je gas do kraja, pa dok izdržljiva Lada Niva izdrži. Događalo se ovo i prije, ali svaki sljedeći dan neprijatelj je sve bliže zatvaranju koridora, a strah i nervoza sve veći. U svem tom metežu pokušavam zakopčati pancirku, staviti šljem, izvaditi karticu iz mobitela, uzeti fotoaparat. Sve bez uspjeha. Odustajem. Držim se za sjedala dok prelijeće preko pontonskog mosta. Jednog. Drugog. Siječe okuke. Proklizava makadamom. Izbjegava ovce i vozila hitne pomoći koja nalijeću iz suprotnog smjera. Bezglavo, pod rotirkama, jednako suludo. Svako malo procijedi: “Bože, pomozi.” Slavenski. U Armeniji se i Bog moli ruski. Ne trebam prijevod. Možda bi mi bilo lakše da nisam razumio. Ili mi je lakše što jesam? Ne znam. Nije puno toga preostalo. Ni više ni manje nego, Bože, pomozi.

Tog jutra, sve je započelo neusporedivo mirno. Sveta planina Ararat, uz put iz Erevana prema Gorskom Karabahu, nudila je biblijske prizore. Ravna cesta sjekla je beskrajne paralele redova vinograda, toplo jesenje sunce probijalo se kroz krošnje. Dovoljno na trenutak, opijen ljepotom, zatvoriti oči, i kroz san, na snježnom vrhu, mogla bi se ugledati i nasukana Noina arka. Onda kroz izmaglicu čujem glas, ovozemaljski, da su ondje sada Turci i da se Armenci više ne mogu penjati na svetu planinu. Prečesto ovdje, premda to tada još nisam znao, epske snove zamijeni bolna java.

Andre Agassi, Cher, Steve Jobs...

Razgovaramo dalje. Narek nabraja slavne Armence: Andre Agassi, Cher, Gari Kasparov, Alain Prost, Sistem of Down, Steve Jobs… Spominje dalje inženjera koji je izmislio automatski mjenjač, nekoga tko je složio prvu raketu. Sve Armenci. Ne pamtim im imena. Spominje Kim. Pitam: „Kim Kardashian?“ “Da. Nju znaju svi. Nekada smo je se sramili, a danas smo ponosni na nju!“

Mirno jezero Sevan zrcali nebo. Pitam dalje Arthura Bagdasarjaba, vozača: „Znaš li da je sveti Vlaho, ili Surp Vlas, zaštitnik Dubrovnika, armenski liječnik i biskup, kojem je 316. godine rimski car Licijan, nakon zahtjeva, bezuvjetnog, da moli za milost, rekao: ‘Kako se može oko koje je ugledalo svjetlo, opet zaljubiti u tamu?’“ Odrubio mu je glavu, a Dubrovčani su ga nekoliko stoljeća poslije proglasili svojim zaštitnikom.“ Kažem: „U to vrijeme…“

Odjednom na nebu, usred rečenice, pojavio se bijeli dim, kao neki mali oblačak. Malen ali zlokoban. A potom se nakon nekoliko sekundi začula i eksplozija. Prasak. Turska bespilotna letjelica bayraktar, upravljana joystickom u rukama nekog azerbajdžanskog vojnika, programera, pogodila je jedan armenski artiljerijski položaj. Počeo je stampedo. Naša Lada suludo brzo propinjala se uz planinu. Sveti Vlaho, ostao je negdje uz jezero, ovdje su sada ljudi molili Boga. Osobno. Jer preveliko je zlo za svece. Između ostalog i da se ne zatvori ovaj makadamski put, nazvan Put spasa, jedini koridor prema i iz Stepanakerta, glavnog gradu Nagorno Karabakha. A obruč je svaki dan sve uži i uži. Nervoza sve veća i veća.

Što odmičemo dalje prema gorju, vinograde su zamijenili vojni punktovi. Karavane pretovarenih automobila, traktori, konjske zapreke; natrpani madracima, koferima i šatorskim krilima. Simbolima bijega. Čekaju prolaz. Samo žene i djeca mogu izaći. Muškarci se vraćaju natrag. Gdje god pogledam sretnem zabrinuti pogled. Smrknuta lica. Cigareta za cigaretom. Počeo je opet jedan stari rat, ali drugačiji nego ijedan prije.

Stepanakert je sablasno prazan. Čak i takav, prazan, napušten, bez života, iznenađujuće je lijep. Gotovo nemoguće ga je smjestiti u ovo teško područje, o kojem slušam već 30 godina. Zloglasni Gorski Karabah. Da me tko pita, ali na žalost nema se tko sada diviti ljepoti: „Gdje je ovo?“, rekao bih: „Pitoma Slovačka, možda Mađarska?“ Nove zgrade, drvoredi, kolnik, semafori, hoteli, trg, katedrala. Karabah? Ili Artsah, kako ga Armenci zovu? Nikako! Nema šanse. I onda se u predgrađu začuje eksplozija, na tren zacrveni nebo, sirena označi zračni napad, ugasi se posljednje svjetlo. Prva lekcija je: nakon zvučnog signala imaš tri minute na raspolaganju da uletiš u prvi podrum jer točno toliko treba azerbajdžanskom avionu da doleti. I doleti. Istovari nesreću. Negdje. I odleti.

Jedno primirje. Rakete, topovi. Drugo primirje. Avioni, dronovi. Čim se potpiše, i ne osuši se tinta na papiru, ne popije prigodni, diplomatski šampanjac, netko u međuvremenu povuče okidač. I krene sve ispočetka. Žrtve se skrivaju, i s jedne i s druge strane. Što je više žrtava, veća je i želja za osvetom. Amerikanci prebrojavaju glasove, EU prekraja socijalnu distancu i antipandemijske planove. Daleko od oka, daleko od srca. Iako je Majčica Rusija prisutna vojnim bazama u Armeniji, otežavajuća okolnost su prijateljski odnosi s Azerbajdžanom. I stoga čeka iako bi se požar iz njezina dvorišta vrlo lako mogao pretvoriti u buktinju.

Za majku, za zemlju, za Boga

Majka čeka. Ekonomski iscrpljena. Nefokusirana. Jer glavnog, svjetskog policajca više nema. Trump samo tvita. Igra golf. Rukavicu je, ne tako davno, bacio netom osokoljeni armenski predsjednik Pašinjan, po tko zna koji put, ali, ali, Azeri su ovaj put, iznenađujuće, dvoboj i prihvatili. Spremno. Objeručke. Tada se u sukob uključuje i Turska, te bezrezervno pomaže svojoj subraći, ali šijitske ispovijesti, suprotne, jer oni predvode sunitski svijet. Opet Iran, prirodni saveznik, šijitska domovina, potpuno stoji po strani. Eto ga. Komplicirano, a opet, brutalno jednostavno.

Martekart, 42 kilometra, dalje. Niz planinu. Nekad mali gradić, s crkvom, benzinskom postajom i vatrogasnim domom. Sve ono što pitomi gradić treba, i posjeduje. Danas? Isto to sve, samo potpuno uništeno. Tek nagorjeli, srušeni zvonik, zapaljeni krovovi, iskrivljena armatura, u pozadini. U prvom planu, uništeni tenkovi, spaljena haubica, uništeni bunker.

Stanislav i Aleks, Rusi rođeni u Armeniji. Dobrovoljci na prvoj liniji. Još golobradi vojnici koji jedva da su provirili iz rova, podno bodljikave žice. Spavali su cijeli dan. Sneni. Krmeljavi, ali odlučni da se bore. Kažu za majku, za zemlju, za Boga. Ali za razliku od djedova, očeva ... nemaju protiv koga. Ovdje je započela neka nova priča, vrlo prigodna njihovim hi-tech generacijama. Stari rat dobio je novo lice. A lica nema!

Stari ruski tenkovi, bunkeri, haubice iz 80-ih godina, potpuno su bespomoćni pred bespilotnim letjelicama i dronovima kamikazama. Stanislav se šali: „Dok mi ovdje ležimo u prašini i jedemo konzerve, onaj protiv koga se borimo sjedi u toplom uredu u Baku, jede sendvič i sok, i na monitoru se... igra. Pucačina, i to iz prvog lica. Sam protiv svih. Između dva zalogaja označi objekt, izravna letjelicu, prigrize, i ako mu kečap ne kapne na košulju, pritisne crveni gumb. Ili zeleni? Nebitno. Kao da igra play station. Samo je sad obrnuto. Zamisli da si ti u monitoru. A igra je stvaran svijet okolo?“ Rekao bih... nezamislivo.

Kao igrica? Da. Toliko opasna da prije svakog odlaska na prvu liniju moramo ugasiti mobitel. Iako je uređaj ugašen, GPS i dalje radi. Azerski lokator prepozna na nekom mjestu nekoliko stranih kartica, što znači strani novinari. Strani novinari razgovaraju s vojskom, vjerojatno ne vojnicima nego zapovjednicima, a tu je potrebno pribrojiti i pratnju. Nebitno dalje. Onaj iz ureda u Bakuu, ili Istanbulu, sada svejedno, pritisne crveni gumb. Ili zeleni. Nebitno. I dron uzleti prema označenom mjestom. I samo ono bitno, za sudionike... ispali. Tako su trojica kolega nastradala u Šuši, jedan i dalje u komi.

Opet moram priznati, posebno nakon godina provedenih u Siriji i Iraku, gdje su razaranja nepojmljiva, ovdje se civilne žrtve izbjegavaju, koliko je to moguće. A nemoguće je. Žrtava ima, jer je prokleta mogućnost izbora ili odabira, između nekoliko ljudskih života ili osvojenog sela. Ljudi će se oplakati, prije ili poslije, ali zauzeta sela nikada se neće vratiti. Ne milom. To je pravilo igre. I jednih i drugih. Do nekog novog rata, skupljaju se sela po sela. A po ovim goletima, u zadnjih 30 godina, ne nedostaje prikupljenih sela.

Ništa nema zlokobnije u ratu od tišine. Nema te eksplozije, bombe, rafala, vikanja, koji može biti toliko zloslutan poput tišine. Muk. Tako je sada. Mrkli muk. Iščekivanje. Tjeskoba. Nakon novog primirja Armenci su odahnuli. Bilo je pitanje dana, sata, kad će koridor biti zatvoren. Sve ovo bi se pretvorilo u jednu veliku klopku. Enklavu. Već viđeno. Prečesto. Kada sudbine postanu nepoznanica, vremenima koja dolaze. Rusi su dolili malo vode po zapaljenom dvorištu. Prigušili požar. Bit će to prvo primirje nakon nekoliko mjeseci, koje bi moglo trajati duže od nekoliko sati. Nitko nije zadovoljan. Nitko. Ali bar se ne puškara. Za sada. I to je puno.

Prije zadnjeg primirja, činilo se da je armenska igra ovdje došla do samog kraja. Game over. Bonus 0. Level 0. Život 0. Nova igra. Novi žeton. Danima su eksplozije odjekivale, unaokolo. Noćima isto. Svako malo zatresli bi se zidovi hotela u kojem su smješteni strani novinari. U centru. Samo hitna pomoć, dovozi, odvozi. 0-24. Korona? Kako da to kažem, sasvim sigurno je ima, ali od svega prisutnog, zadnje što vas može ubiti u Nagorno Karabakhu je virus. Stoga se svi ponašaju kao da ga i nema. Imunitet, krdo, cjepivo, maske? Bitno kao lanjski snijeg.

Čovjek koji nije imao sreće

Koristeći priliku, većina nas stranih novinara odlučila je otići. Uz ovo primirje. Rizik je postao prevelik. Nama nešto iskusnijim reporterima, instinkt kaže da je vrijeme. Dalje. A svoj instinkt slušamo poniznije od strogog austrougarskog učitelja. Priča je gotova. Umorni smo pod pancirkom, dan, noć, kaciga na glavi, tare svaku kost. U hotelu doručak zorom, dva tvrdo kuhana jaja i komad sira. Do sutra, to je sve. Jedinu razliku napravi Hovig Samra, otvori navečer svoj restoran, okovan vrećama s pijeskom. Bude pileći gulaš, neloš, i odlično crno vino Ararat. Nema šanse da mu itko plati. Vrlo nelogičan je njegov poslovni plan, kao i život. Hovig se prije samo godinu dana doselio u Stepanakert iz Alepa. Ali dobar je čovjek, nema sumnje. Samo nema sreće.

Za kraj, press-službenik pregledava nam kartice. Kaže nije cenzura, a i nije, ali ne smijemo dopustiti da nam lociraju objekte nakon što objavimo fotografije. Nevoljko kažem, ima smisla. Uvjerio sam se. Nisu izbrisali ništa. Rat nije imao lice. Ni naličje. Tek GPS koordinate.

Narek parkira ispred hotela. Pita me možemo li ukrcati nekoliko preostalih žena i jednu staricu. Da ih odvedemo obiteljima u Erevan. Kažem da možemo. Kako ne bismo mogli? Svi plaču. Možda, isto onako kako su Dubrovčani strepili pred mletačkom opsadom. I onda im se ukazao armenski biskup i sačuvao grad. Sačuvao živote. Ali kako sada stvari stoje, jedini tko se može ukazati u Gorskom Karabahu je Vladimir Vladimirovič Putin. A do tada, ovim ljudima ne preostaje ništa drugo nego – Božja milost.