Nisam oklijevao ni trenutka kad mi se krajem rujna 1991. pružila prilika da se u Zagrebu ukrcam u auto sarajevske registracije i s troje slovenskih kolega pođem u Beograd. Tjerala me znatiželja zbog koje sam i postao novinar: otići tamo kamo odavde više nitko nije odlazio, vidjeti svojim očima kako rat izgleda s druge strane i o tome pisati. Put u Beograd trajao je dugo, preko Mađarske, u automobilu sarajevske registracije. Povratak u Zagreb još dulje, autobusom preko Mađarske i Slovenije, oko tisuću kilometara. Svi prizori mi oživljavaju pred očima kao da su bili jučer dok čitam svoju reportažu objavljenu u prvom broju Profila, “magazina za predcivilno doba”, koji je od početka listopada 1991. izlazio kao prilog Nedjeljne Dalmacije. Prepisujem iz Profila:
Stižemo u Sombor u gluho doba noći, a već smo na najtanjoj rezervi. Nalazimo dežurnu benzinsku stanicu, a na njoj benzina koliko hoćeš za brojna milicijska vozila i osobne automobile uniformiranih vozača. Kolega Slovenac prilazi milicajcu koji upravo samoposlužuje svog “stojadina” i pita ima li barem deset litara za nas, barem do Beograda. “Za Slovence nema ni dva deci, vi pucate na decu, idite braći Hrvatima, možda vam oni daju.” Ipak, da bi bio fer, čovjek pita i zaposlenog na pumpi: “Dule, imaš li što za Slovence?”, a nakon niječnog odgovora mi stoički ostajemo parkirani na stanici i ćaskamo u demonstrativno dobrom raspoloženju. Nakon par minuta dolazi Dule, čini se da mu je malčice neugodno, da nam objasni kako noću radi samo za miliciju i vojsku i da nas zamoli da se uklonimo s crpke. Savjetuje nam da se odmah parkiramo u red koji je već formiran pred obližnjom crpkom poduzeća “INA Beograd”. Drugo nam i ne preostaje. Tamo dočekujemo svitanje i dragocjeno gorivo.
Prisjećam se i stvari koje nisu stale u reportažu. Na takvim putovanjima u takvim vremenima sve ovisi o sreći ili nesreći na kojeg ćete i kakvog čovjeka naići. U Beogradu nam je novčić pao na drugu stranu i prijaznije, majčinsko lice starije gospođe koja se ukipila na zvuk naših jezika čim smo izašli iz auta negdje u centru grada.
“Deco, pa odakle ste vi?!, pitala je. “Iz Slovenije i Hrvatske”, odgovaramo. “Pa kako je tamo?”, čujem i sad njen blag, zabrinut i potresen glas.
Još veće iznenađenje, pa čak i oduševljenje izazvao je naš neočekivan i nenajavljeni dolazak u press-uredu BITEF-a, međunarodnog kazališnog festivala koji se te jeseni održavao 25. put. “Stigli su novinari iz Slovenije i Hrvatske”, orila se vika sve do festivalske direkcije. Smjesta smo dobili akreditacije i VIP tretman svih sljedećih dana, skupa s vrhunskim umjetnicima sa svih strana Europe, Moskve, Bruxellesa i Londona. Da, BITEF je bio kulturna, umjetnička, antiratna oaza usred pobjesnjelog ratnog i propagandnog ludila koje je tutnjalo iz programa RTB-a i na stranicama svih Politikinih novinskih izdanja. Ali, glavna tema i među svim mladim svijetom koji sam tih dana u Beogradu susretao, bila je kako izbjeći mobilizaciju i racije koje su već bile učestale i po kafićima i klubovima.
BITEF je bio potpuno antiratno i antirežimski ustrojen, izborom predstava, tekstovima u festivalskim biltenima i press-konferencijama, a iskorištena je i svaka prilika da se naglase veze sa Slovenijom i Hrvatskom. Primjerice, premda se dulje vrijeme znalo da na BITEF-u ipak neće gostovati ljubljanska grupa “Glej” i mariborski SNG-a, njihove su predstave ostale u festivalskom katalogu, kao i pozdravno slovo Tomaža Pandura čiji je “Hamlet” ipak bio dio 25. BITEF-a tako što je u zakazanom terminu predstava održana u Mariboru. Također, pošto zbog ratom prekinutih prometnih veza nisu mogli odmah nakon BITEF-a u Zagreb, kako su planirali, članovi međunarodne trupe Ultima Vez belgijskog koreografa Wima Vandekeybusa nisu propustili usred Beograda naglasiti kako će već sljedećeg proljeća u znak solidarnosti u Hrvatskoj gostovati besplatno.
Na tom i takvom BITEF-u, zaključio sam u reportaži, svoje je logično mjesto, potvrđujući karakter samog festivala, imao i nastup Mire Furlan u predstavi “Pozorišne iluzije”. Svidjelo se nekom ili ne. Onih kojima se nije svidjelo, pokazat će se, bilo je premnogo.
Albert Camus je na jednom poslijeratnom međunarodnom kongresu pisaca rekao: “Umjetnik razlikuje tamo gdje osvajač izjednačuje. Umjetnik koji živi i stvara na razini tijela i strasti, zna da ništa nije jednostavno i da drugi postoji. Osvajač želi da drugi ne postoji, njegov je svijet svijet gospodara i robova, upravo svijet u kojem živimo. Svijet umjetnika svijet je živih prepirki i razumijevanja. Pred suvremenim političkim društvom jedini suvisli stav umjetnika, inače se mora odreći umjetnosti, jest nepopustljivo odbijanje.”
Mira Furlan ostala je vjerna takvom stavu i danas sam siguran da je već tada s pozornice Jugoslavenskog dramskog pozorišta vidjela sve što joj zbog toga i nakon toga slijedi. Predstava u kojoj je tamo glumila, Corneilleove “Pozorišne iluzije” u režiji Slobodana Unkovskog, imala je epilog koji je izgledao ovako:
Scenografija leti u zrak, a glumci ostaju na pozornici ne obraćajući pažnju na publiku. Skidaju polako kostime i šminku, vanjski svijet za njih ne postoji. A onda jedan od njih ustane, kao da je nešto čuo ili mu se pričinilo. Dolazi u prvi plan pozornice i tamo udari u nevidljivi zid. Dok pantomimom dočarava traženje prolaza ili neke pukotine, iza njega se okuplja cijeli ansambl. Napokon pronalazi rupu i kroz nju oprezno provlači nogu. Ali, čim dodirne tlo na drugoj strani, iz zvučnika zatrešti zvučni simbol Miloševićeve ratne propagande, špica beogradskog Dnevnika. Glumac trza nogu natrag i povlači se. Ali prekasno. Iz zvučnika već trešti tutnjava tenkova. Zida više nema, a glumci ostaju stajati ukočeni, lica blijedih i zamrznutih u grimasi užasa i straha. Mrak.
Svi su te večeri na toj pozornici sigurno imali razloge zbog kojih taj izraz nisu morali glumiti, a među njima ponajviše Mira Furlan. Ili sam sam vjerojatno samo u njezino lice i gledao. I tako je zauvijek i zapamtio. Za tragom njezina tihog i mirnog odlaska šušte brojne isprike poput suhog otpalog lišća na vjetru pod dalekim zvijezdama. Peru se nečiste savjesti. Ja gledam gore, prema zvijezdama koje je tako spokojno i utješno i utješeno opisala u svome posljednjem pisanom tragu. I upućujem joj zahvalu, divljenje i poštovanje.