Ukazanje svastike, označitelja koji u našoj interpretacijskoj zajednici ne simbolizira sreću i zdravlje kao u indijskoj, već nacizam, na travnjaku praznog poljudskog stadiona, sudeći prema našim medijima, najvažnija je tema na svijetu prošlog tjedna. Nakon prvih vidjelaca pojavila se odmah i gomila egzegeta, tumača, interpretatora, odgonetača čudesnog ukazanja mrskog znaka. Izazvao je uzbuđenje i pomutnju u našoj zajednici poput crnog obeliska među praljudima u Odiseji u svemiru 2001.
Što to znači? Je li ga nacrtao duh nacije? Jesmo li svi odgovorni? Je li on poruka Uefi da se ponašaju kao nacisti jer su prestrogo kaznili reprezentaciju koja na tom divnom stadionu mora igrati bez publike. Je li dio borbe i podmetanja sadašnjem rukovodstvu HNS-a? Je li se mogao u tom smislu nacrtati i desetmetarski muški organ? Jesu li to izveli nacisti koji su navodno preživjeli u brazilskim prašumama ili u svemiru pa znakom na travi najavljuju povratak? Stoje li iza ujdurme Bugari, kako bi se dokopali Europskog prvenstva nakon što nas izbace? Ili SDP kako bi uvjerio javnost u fašističku prijetnju od koje nas samo Maras i Opačićka mogu izbaviti? Uhvatilo se oko svastike pravo interpretacijsko kozaračko kolo. Svi imaju potrebu izraziti zgražanje, ritualno potvrditi, kao da ne znamo, da je to simbol zločina, logora smrti, rasnih zakona, gledišta na svijet koje i nas Hrvate, kao Slavene, u konačnici smješta na nižu razinu ljudskog bivstvovanja.
Treba sačekati rezultate istrage, utvrđivanje motiva počinitelja i odgovornosti organizatora, HNS-a i MUP-a. Do tada, svako dodatno razglabanje znači pristajanje na nametnutu igru i njeno produljivanje, naivno hvatanje na provokaciju.
Dok smo se zabavljali svastikom, u EU su se posljednjih dana događale dramatične stvari. Kao što se preko noći na Poljudu ukazala svastika, tako su odjednom izronile stare granice između europskih država, poput Francuske i Italije, za koje se vjerovalo da su iščeznule kao fizičke barijere. Pred posljednjim priljevom ilegalnih imigranta koji su iz Italije krenuli prema sjevernijim dijelovima kontinenta, raspalo se kao mjehur od sapunice uvjerenje da će se između zemalja unutar Schengena ljudi zauvijek kretati slobodno, bez barijera, stajanja, policajaca, pregleda, njuškanja, skeniranja. Francuska je ponovno uspostavila kontrolu na granici prema Italiji. Njena je žandarmerija tisuće afričkih imigranata zaustavila kod Ventimiglie ne dopustivši im da uđu u Francusku, a primjer su slijedile i neke druge zemlje. Posljednji dramatični događaji oko imigranata pokazali su koliko je ideja Europske unije krhka. Prvo, vidi se nedostatak međudržavne solidarnosti. Većina država EU očito smatra kako su ilegalni imigranti prije svega talijanski, u posljednje vrijeme sve više i mađarski problem. Njemačka i Švedska primile su veliki broj imigranata, izbjeglica, tražitelja azila i čine to i dalje, no ostali to ne žele. Osim toga, pokazuje se potpuna nesposobnost koordiniranog djelovanja u kriznim situacijama. Prošlog se vikenda to vidjelo na primjeru ilegalnih imigranata u Ventimigli. Pogubljeni, očajni ljudi već tjednima bauljaju talijanskim plažama, kolodvorima u Rimu i Milanu, uz granične prijelaze s Francuskom.
Rasprava oko imigranata u Italiji je sve oštrija i često prelazi granice pristojnosti. Na papinu javnu osudu onih koji bi ljudima bez doma uskratili solidarnost, vođa Sjeverne lige Matteo Salviani odgovara kako izbjeglice čine samo četvrtinu onih koji ilegalno dolaze preko mora u Italiju. Napada papu Franju pitajući ga koliko je izbjeglica primio u Vatikanu? Papu se cinično poziva da otvori sve crkve, samostane, sve vatikanske hotele i neka ih tamo prihvati. Talijanski premijer najavljuje da će im svima dati schengenske vize pa neka se i drugi misle što će s njima. Pregovara se o kvotama, koliko bi svaka zemlja trebala primiti imigranata. Za Hrvatsku se prije mjesec dana spominjao broj od sedamsto, sad je već narastao na tisuću. Ne treba napominjati da kod nas nema nikakve javne rasprave o tom pitanju niti se obavljaju ikakve pripreme za prihvat imigranata ako do toga dođe. Gdje će biti smješteni i kako će ići proces integracije?, pitanje je na koje bi naši ministri, u pauzi rasprave o svastici, trebali javnosti dati odgovor.
Bruxellesko cjenjkanje oko kvota imigranata koje pojedine zemlje trebaju primiti cjenkanje je solidarnošću, u krajnjoj liniji ljudskim sudbinama. Ne bi čudilo da se uskoro počne trgovati tim kvotama, kao što se radi s onima koje se odnose na emisiju CO2, samo sa suprotnim predznakom. Siromašnije zemlje mogu za novac preuzeti i tuđe kvote, tj. tuđu obvezu solidarnosti. U svemu tome moralo bi se postaviti i pitanje odgovornosti za građanske ratove u zemljama iz kojih veliki dio njih dolazi, poput Sirije, Iraka, Libije, Afganistana? Tko je tamo rušio režime i sudjelovao u ratovima? Jesu li Hrvatska i Estonija jednako odgovorne kao primjerice SAD, Britanija ili Francuska? Većinu tih ljudi, da je pravde, trebale bi preuzeti Sjedinjene Američke Države. Amerika je daleko, pa je se nesretnici ne mogu dokopati gumenjakom kao Italije, a ni švercerskim stazama kao Mađarske. Možda je rješenje da EU nesretne ljude primi, nahrani, odjene, okrijepi, a onda ih velikim kruzerima sigurno i udobno prebaci na istočnu američku obalu. Europa već odavno preko svake mjere, što izravno, što neizravno, plaća posljedice američke intervencionističke vanjske politike.
Osim Francuske, koja je opet uvela granične prijelaze prema Italiji, na drastičan korak odlučila se i Mađarska, što bi se Hrvatske itekako moglo ticati. Mađarsko ministarstvo unutarnjih poslova dobilo je nalog za gradnju ograde visoke četiri metra duž cijele granice sa Srbijom od 175 km, priopćio je ovaj tjedan mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto. Malo je poznato da je u 2014. Mađarska, osim Švedske, primila najviše izbjeglica po stanovniku. Više od 43 tisuće, dok je primjerice 2012. bilo samo dvije tisuće. Ove je godine u Mađarsku ilegalno ušlo već 57 tisuća ljudi. Fenomen je u porastu. Ograda, slična onoj između SAD-a i Meksika, sigurno će preusmjeriti ilegalne imigrante koji se EU nastoje dočepati preko balkanskog kopna na druge putove. Što mislite prema kojoj zemlji?
U razvijenim zemljama gdje ljudi rade svastika bi bila usputna vijest,a kod nas se ta priča vrti danima i danima,naravno jer nitko ne radi i svi se bave politikom.