Dok se predsjednik i premijer prepucavaju, nitko ne traži krticu

Ima neki lik. Krešo Petek se zove. Ima tvrtku koja puno posluje s državnim poduzećima. Pobjeđuje na dosta natječaja. No priča se da baš nije sve čisto. Dobili smo više detaljnih anonimnih prijava da na tim natječajima nije bilo sve po zakonu i da su namješteni u Petekovu korist.

Trebali bi to malo istražiti... Iako to nikada sa sigurnošću nećemo znati, jer se to ubraja u tajne policijskog zanata, mogu-će je da je na opisani način prije godinu dana izgledao početak onoga što je sada poznato kao afera Janaf, koja izaziva tektonske poremećaje na političkoj sceni. Nakon što je Petek prije desetak dana uhićen zajedno s Draganom Kovačevićem, predsjednikom uprave Janafa, dvojicom saborskih zastupnika i gradonačelnika – Draženom Barišićem (HDZ) i Vinkom Grgićem (SDP) – te još devet osoba, počeo je verbalni obračun između predstavnika dva politička brda kakav je do sada rijetko viđen

. U baražnoj paljbi u kojoj se riječi ne biraju, predsjednik Zoran Milanović napada DORH, USKOK, premijera, ministra unutarnjih poslova, predsjednika zagrebačkog Županijskog suda... Ni premijer Andrej Plenković ne ostaje dužan, izjavljuje da njega nije briga što rade USKOK i policija, zaboravljajući da je prije koji mjesec u aferi vezanoj za Josipu Rimac otvoreno prozivao DORH, USKOK i policiju da osim HDZ-ovaca uhićuju i SDP-ovce.

A premijer je očito zaboravio i da je prije tri godine zbog afere Dnevnice na zajedničku konferenciju za novinare priveo i Dinka Cvitana, tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika, što je presedan koji se ni prije ni kasnije nije dogodio. Cijelu tu kakofoniju i prepucavanja u kojima se trenutačno dva najmoćnija čovjeka u državi otvoreno ili manje otvoreno nabacuju blatom po DORH-u i USKOK-u, koji bi navodno trebali biti neovisni, dodatno je zakompliciralo i saznanje da je onog dana kada je, prema sumnjama istražitelja, Petek vjerojatno predao 1,9 milijuna kuna mita, a da bi Petekova tvrtka dobila poslove s Janafom, to obavljeno na mjestu gdje je u tom trenutku bio i Jakov Kitarović.

Zbog tog detalja, suprug bivše predsjednice zajedno s još 20-ak osoba predložen je za svjedoka, a političkoj, javnoj i medijskoj sceni to je bio povod za još uvijek neutemeljena, ali vrlo glasna nagađanja da je riječ o još jednom političkom igrokazu u režiji DORH-a. Jer smatraju mnogi koji ne znaju, a i ne trebaju znati, detalje provedenih tajnih izvida, no unatoč tome suvereno ih komentiraju, Kovačević i svi koji su se s njim u društvu zatekli, trebali su odmah biti uhićeni. No umjesto toga Kovačević je uhićen deset mjeseci kasnije, zbog čega se javno pobunio Milanović pitajući sve koji ga žele slušati zašto se toliko dugo čekalo.

U halabuku koja se podigla na političkoj sceni, a i šire, uključili su se i oporbeni saborski zastupnici kojisada traže osnivanje saborskog istražnog povjerenstva koje bi trebalo istražiti sve te navodne zloporabe USKOK-a, DORH-a i politike. Kao da je ikoje do sada osnovano saborsko istražno povjerenstvo služilo ičemu drugome nego zamagljivanju situacije, a tome će vjerojatno služiti i ovo, ako bude osnovano. I tu vjerojatno leži ključ cijele političke halabuke oko afere Janaf jer, dok se predsjednik i premijer vrlo glasno prepucavaju, iz vidokruga ispada najbitniji dio ove priče.

A to je da je skupina ljudi, u kojoj su dva saborska zastupnika i šef uspješne državne tvrtke, uhićena pod sumnjom da je počinila kriminal u kojem se štete mjere u milijunima kuna te da je netko opet iz političkog ili istražnog miljea dojavio Kovačeviću da će biti uhićen, što je rezultiralo njegovim pokušajem da se riješi za njega kompromitirajućih dokaza.

Curi na sve strane

Tko je krtica koja je Kovačeviću dojavila da će biti uhićen, već sada sa sigurnošću možemo reći, nikada neće biti otkriveno. Kao što nije otkriveno ni tko je Josipi Rimac dojavio da ima “bubu” u automobilu, Franji Vargi da će mu policija pokucati na vrata, svojedobno Dragi Tadiću da je provaljena njegova “akcija” pokušaja podmićivanja sudaca Vrhovnog suda u slučaju Branimira Glavaša, elitnim prostitutkama koje su opsluživale neke poznate Hrvate da im se sprema uhićenje...

Ono što upada u oči u svim navedenim primjerima jest to da su, kako se to u policijskom žargonu kaže, mjere uvijek probijene u situacijama kada se političare ili neke druge VIP osobe sumnjiči da su počinile neka kaznena djela. Krtice koje im to dojavljuju štite sebe i njih te urušavaju državu koja je očito nesposobna obračunati se s organiziranim i gospodarskim kriminalom jer to nekome odgovara. U slučaju Josipe Rimac u uhićenja se moralo ići prije nego što je planirano, a da to tako nije bilo, pitanje je koliko bi se još krupnih političkih riba zaplelo u istražiteljsku mrežu.

Franjo Varga trenutačno sjedi na optuženičkoj klupi zajedno s Blažem Curićem, kumom nekada vrlo moćnog Milijana Brkića, a iako je suđenje počelo, javnost još uvijek ne zna tko je taj koji je Curiću kazao da dojavi Vargi da će biti uhićen. Drago Tadić je zahvaljujući pravnim ekshibicijama kaznu izrečenu u Hrvatskoj već odslužio u BiH, no iako je njegova presuda odavno pravomoćna, nikada senije doznalo koje je točno suce Vrhovnog suda pokušao podmititi jer su mjere probijene prije realizacije “posla”. Suvišno je reći da nije otkrivena ni osoba koja je njemu i ostalima koji su s njim dijelili optuženičku klupu dojavila da su pod izvidima.

Kao što nije poznato ni ime osobe koja je Zdravku Mamiću svojedobno dojavila da mu se sprema uhićenje pa je on na nekih 24 sata pobjegao u Sloveniju, što mu je bilo sasvim dovoljno da osmisli strategiju, odnosno osigura prikupljanje jamčevine za obranu sa slobode. Primjere slične nabrojenima mogli bismo nizati unedogled, a ljudi koji dolaze iz sustava, bilo policijskog ili obavještajnog, tvrde da se krtice mogu otkriti.

Doduše, to nije lagan posao, no moguće ih je pronaći. Samo to treba htjeti. I imati one famozne političke volje koja je u Hrvatskoj postala mjerilo za sve (ne)aktivnosti. Ante Letica, bivši šef operative Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), kaže da u kriminalističkim istragama koje su složene i traju dulje vrijeme širok krug ljudi zna da se to istraživanje provodi.

Tko što smije znati

– Svako tajno praćenje počinje sudskim nalogom, a po mom mišljenju puno ljudi ima uvid u to. Sadržaj tajnih mjera i prema kome se provode tajan je, a vi ponekad, kada vam nešto iscuri prije vremena, ne možete odmah povezati onoga tko je dojavio s onime kome je dojavljeno. Jer za to se koriste posrednici, jednokratni mobiteli... Sjećam se da smo jednom unutar službe istraživali takvu situaciju i nismo u početku mogli naći nikakve poveznice jer je osobi koja je bila pod mjerama ta informacija došla iz treće ruke. A znalo se događati i da nekoga tajno pratite, a on onda odjednom promijeni način ponašanja. Počne komunicirati drukčije. Sve su to indikatori da su mjere probijene, a i MUP i SOA i DORH takve situacije mogu istraživati jer imaju mehanizme za to, poput razgovora ili poligrafa. I mislim da ih treba pustiti da to odrade u tišini – kaže Letica.

Kada priča poput afere Janaf, prije svega jedna ružna koruptivna priča koja još jednom dokazuje i pokazuje koliko je Hrvatska premrežena korupcijom, prijeđe u političku sferu, kao što se to sada dogodilo, onda glavno pitanje postaje tko što smije znati o provođenju tajnih izvida. Prema zakonu, da se tajni izvidi provode nad nekim trebaju znati Državno odvjetništvo (DORH), policija initko više.

No zakon je jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Pa se Milanović i Plenković sada prepucavaju tko što jest ili nije znao, a u priču je jedan od njih upetljao i SOA-u, koja, prema onome što je do sada poznato, u provođenju izvida u aferi Janaf nije sudjelovala. A koga SOA, DORH i policija trebaju ili ne trebaju izvijestiti o onome što rade, objasnio je Letica.

– Predsjednik i premijer dobivaju analitička, a ne operativna izvješća SOA-e. Kada SOA sama provodi izvide, onda je dužna izvijestiti i predsjednika i premijera. No kada je riječ o izvidima koje provode policija i DORH, čak i da im SOA u nečemu pomaže, o tome ne može i ne treba izvijestiti ni premijera ni predsjednika. Za provođenje izvida prema zakonu ne bi trebao znati ni ministar unutarnjih poslova. To je posao kojim se bavi ravnatelj policije. No s druge strane, ravnatelja policije imenuje Vlada na prijedlog ministra unutarnjih poslova, a o čemu ravnatelj policije i ministar razgovaraju u četiri oka, mi ne znamo i nikada nećemo znati – kaže Letica.

Izvrgavanje kompromitaciji

S druge strane, Letica objašnjava da SOA ima obvezu štititi i vodeće ljude i institucije države od svih vrsta ugroza pa ako i ne može reći premijeru i predsjedniku da se nad nekim provode izvidi, može ih upozoriti na neke suspektne osobe.

– Ako vodećim ljudima u državi dolazi netko tko je SOA-i operativno zanimljiv, a za taj se posjet zna, SOA ih može upozoriti da mogu biti izvrgnuti kompromitaciji. To bi bilo preventivno djelovanje. S druge strane, i premijer i predsjednik štićene su osobe te, ako oni kao štićene osobe ne sudjeluju u nezakonitim radnjama, nema potrebe da ih se obavještava da su eventualno upali u mjere – kaže Letica.

Upadanje u mjere možda se sada dogodilo Milanoviću, koji je javno rekao da je prije nekoliko mjeseci bio na ručku s Kovačevićem. Možda u tom ručku leži razlog njegovih zadnjih javnih istupa, kao što je rođendan Zdravka Mamića svojedobno bio razlog zašto je Kolinda Grabar-Kitarović tražila glavu Dragana Lozančića. Tadašnji šef SOA-e nije obavijestio bivšu predsjednicu da je upala u mjere što je nju razljutilo pa je tražila njegovu smjenu.

No činjenica je da je Lozančić o tome nije ni trebao izvijestiti. Kao što očito nitko ni Milanovića nije trebao izvijestiti da je Kovačević pod izvidima, jer bi takvo izvješćivanje potencijalno moglo dovesti do tog famoznog probijanja mjera i okončanja akcije prije nego što je bilo planirano, kao što se dogodilo u slučaju Rimac.

Praćenje vrhunski odrađeno

A što se tiče Milanovićevih vrlo glasnih primjedbi da je Kovačević trebao biti uhićen čim se posumnjalo da je primio mito, Letica ne misli tako.

– Ovakve akcije traju mjesecima, ponekad godinama. Tijekom izvida prikupljaju se dokazi, a DORH je taj koji kaže kada akcija počinje, a kada završava. Ako vam izvidi pokažu da vas priča vodi dalje, normalno je da se čeka da se ona zaokruži. Jer ako to prekinete prije vremena, u problemu ste. Dokazi koje ste prikupili nisu dovoljno snažni, priča doživi debakl na sudu, sve krene krivim putem. Mislim da je u ovoj priči super što je akcija toliko dugo trajala, a sve pohvale uputio bih i tajnoj pratnji jer je to u ovakvim operacijama najslabija karika. Tajnu pratnju netko može uočiti i onda više nema tajnog praćenja. U slučaju Janaf to se očito nije dogodilo, što znači da su posao odradili vrhunski profesionalno – zaključuje Letica.