Dok su me sedmorica silovala, molila sam da puste sestricu

Te krvave vukovarske jeseni s jedva navršenih osamnaest bila je na pragu života, a već je ostala bez muža s kojim je imala petomjesečnu djevojčicu. Poginuo je u prometnoj nesreći dok je išao na stražu. U podrumu je dočekala pad grada, i nju i bebu odveli su u bolnicu, pa u Velepromet, gdje su joj već bili mama, brat i šestogodišnja sestra. Muškarce su razdvojili, brat je završio u logoru u Stajićevu. Majku su, jer je bila u Civilnoj zaštiti, odveli u Mitrovicu, a ona, dijete, ostala se brinuti za dvoje još manje djece. Autobusom su je otpremili put Šapca, gdje je radila u selu u okolici, muzla krave, brinula se o svinjama... U štali je dojila i bebu i sestru, da se spase i prežive. Onda su je vratili u Vukovar, grad koji je bio baš poput nje. Ruševina.

Utočište je potražila kod sestre oca svojeg djeteta, ali za tri dana došli su po nju, kćerku i sestricu:

– Ne znam tko me izdao. Možda njezin muž, pravoslavac – tiho će.

Spasio je srpski oficir

Bio je početak ožujka 1992. godine. Njih sedmorica, garsonijera na Olajnici... Četvoricu je poznavala, pa bili su joj susjedi u ulici u kojoj joj je, kad je pakao počeo, na ulazna vrata netko napisao njezino ime i HDZ. Tko joj je što radio, ne može se sjetiti jer je, veli, bila polumrtva. Bio je među njima i dječarac, star 15-16 godina, pa 50-godišnjak koji je na sudu pričao da se nije opirala i da je bila mirna k’o janje... Jedan je davao naputke kojim će redom ići, za jednog se ne sjeća je li je silovao, pa je valjda zbog toga on i “ispao” iz optužnice...

– Trajalo je dva, tri dana. Polusvjesna, čula sam seku da zapomaže da je boli, da joj je čiko stavio prst... Hlače su joj bile krvave. Preklinjala sam ih da je ostave – priča.

Kćerkica se tih dana razboljela, pa je od svojih mučitelja tražila da joj dopuste s djetetom i sestrom otići u bolnicu. Jedan joj je kazao da će je čekati u gostionici, a ona je, umjesto u bolnicu, odjurila u srpski štab:

– Saslušao me jedan oficir, dao djeci slatkiše i odveo me u vojarnu, da ponovim iskaz. Sve sam ih prijavila. Taj oficir kazao mi je u koji stan da se odselim, dok ne vide što će biti. Ali jedan od zlostavljača našao me i svaku večer ponavljao isto, sve dok oficir nije došao vidjeti kako sam. Moj je mučitelj pričao da sam mu žena, da ne želim iz Vukovara. Sreća da oficir nije povjerovao, već se vratio s pojačanjem pa su ga odveli. Za nekoliko dana bila sam s djecom u autobusu za Osijek. Dok sam, zajedno s ostalim sretnicima, čekala da nas izvuku iz tog pakla, jedan mi je Srbin vikao: “Ti ostaješ ovdje. Dosta si rađala ustaše, sad ćeš rađati četnike.” I opet me isti oficir spasio – izgovara.

Sedam godina zatvora

Liječničku pomoć i dijagnozu PTSP-a dobila je u Zagrebu. Njezinoj sestri, djevojčici punoj nepovjerenja prema ljudima, a osobito muškarcima, tu su dijagnosticirali teži oblik PTSP-a. Malena je u početku crtala pucnjavu i razaranje, a kad je, u nešto boljoj fazi, počela crtati ljude, narisala je i sestru kako leži na krevetu uz koji u redu stoje četnici:

– I ona i kći bile su u prostoriji gdje su me mučili i tjerali da im, nakon silovanja, gola kuham kavu – izgovara.

Nakon prognaničkog smještaja, prije šest godina s djecom se vratila u Vukovar. Prije tri godine, kad su njezinoj kćerki, svjedokinji silovanja, priprijetili da će proći kao mama, pokupila je djecu i otišla iz grada u koji je, kaže, i danas “nešto vuče”. Optužnica protiv njezinih i sestrinih mučitelja podignuta je još 1996. godine, postupak se ponavljao, bilo je tu presuda u odsutnosti, da bi 2007. godine bio okončan postupak za dvojicu, koji su sada na izdržavanju sedmogodišnjih kazni. Bila je to prva presuda u Hrvatskoj prema kojoj je silovanje ratni zločin. Nju i sestru ispitivali su pet-šest puta, u hodniku se sretala s okrivljenima, u sudnici su joj sjedili iza leđa:

– Jedan mi je dobacio da je dobro da mi nije usta razvalio nakon što me silio na oralni seks. Na jedno svjedočenje policija je mene i sestru privela – kaže.

U sudsku je presudu ušlo da ona i sestra od svojih mučitelja mogu tražiti naknadu štete u parnici. No, u sljedećem je stavku navedeno da su okrivljeni bez primanja pa trošak njihova suđenja ide na teret proračuna.