Dokad će Kaptol bez pogovora trpjeti samovolju Vatikana prema katolicima u Hrvatskoj?

Subota 2. srpnja

Moralni totalitarizam udruge Vigilare

Svjetonazorske, političke, moralističke... skupine u Hrvatskoj ponavljaju obrasce totalitarnih ideologija. Samo je njihova istina o životu ispravna i treba se držati samo njihovih načela o čovjeku i društvu, premda s minimunom inteligencije mogu znati kako će ljudi nakon njihovih javnih istupa nastaviti živjeti svojim životom. Takve su i neke konzervativne udruge među kojima je Vigilare, koja je od Hrvatske lutrije zatražila da povuče jednu reklamu u kojoj se “vrijeđaju i ponižavaju žene” te “ljude prikazuje kao objekte i stvari koje su spremne za uporabu”. Reklama je poput stotina drugih, među kojima nema nijedne u kojoj se pojavljuju muškarac ili žena a da nisu “spremni za uporabu”. To “prostituiranje” odavno je općemedijska konvencija koju nitko i ne doživljava kao nemoralnu. Slučaj ne bi zasluživao osvrt da ne “vrijeđa i ponižava” golem dio hrvatskog društva konzervativnog morala. Slične su i druge intervencije, kao što je lani bio žestok prigovor predsjednika udruge Vigilare Vice Batarela hrvatskoj predsjednici što je u Americi bila na skupu zaklade Clintonovih, groznih liberala koji promiču pobačaj. Što bi učinio Batarelo, odbivši poziv na taj skup? Bit će da bi, poput ustaša, navijestio rat Americi, a ta prijetnja ni do danas nije povučena pa joj se svak može priključiti.

Nedjelja 3. srpnja

Dajla, Stepinac, a sad i Međugorje!?

Dokad će Kaptol bez pogovora trpjeti samovolju Vatikana prema katolicima u Hrvatskoj? Primjera je napretek. Otimali su nam Dajlu u Istri, pa je morao odstupiti veliki patriot, biskup Ivan Milovan. Zatim su odustali od proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca zbog pritisaka Srpske pravoslavne crkve, iste one koja je, i na užas srpske i crnogorske javnosti, proglasila svetim neke zločince iz Drugog svjetskog rata. A u agresiji na Hrvatsku njihovi najviši dužnosnici blagoslivljali su vojne zapovjednike, postrojbe i oružje te su dopuštali da se manastiri pretvore u vojarne. Znaju li sve to u Vatikanu, zna li papa, je li ga tko od Hrvata pokušao odvratiti od osnivanja katoličko-pravoslavnog povjerenstva ili upitao kako može ići na ruku jednoj zločinačkoj Crkvi? Sada, kao u komunistička vremena, u Međugorje iz Vatikana šalju komesara koji treba disciplinirati nepokorne Hercegovce. Uvjeriti ih da se tamo nije ukazala Gospa nego Fidel Castro u pratnji Huga Chaveza i Eva Moralesa.

Ponedjeljak 4. srpnja

Nije Karamarko najgore u hrvatskoj politici

Tomislav Karamarko je s obitelji na odmoru, a ljudi koji su mu bliski kažu: “Ljudski je razočaran, osjeća se izdano. Smatra da su ga iznevjerili ljudi kojima je vjerovao. Neki prijateljski i ljudski, a neki jer nisu odradili svoj dio posla... u preslaganju saborske većine i formiranju nove Vlade”. U politici nema ništa “prijateljskog” i “ljudskog”, ili ima, ali za privatnu uporabu. Kao i za mnoge Hrvate, Miroslav Ćiro Blažević bio je za mene 1982. godine božanstvo, spasitelj. Ali kad se, poslije “bijega” iz Hrvatske, 1986. vratio u Dinamo i kad su modri jedno vrijeme bili pri dnu ljestvice, žestoko sam ga napao u jednom tekstu prokrijumčarenom u Večernjaku (tada su me kao nacionalista iz 1971. nerado objavljivali). Ćiro je pobjesnio, ali smo se poslije pomirili, a od 1998. do danas za mene je – svetac. Isto vrijedi i za političkog lidera – postiže li uspjehe, dobar je, ne postiže li, ne valja. No nije Karamarko najgore što je hrvatska politika imala, on bar može reći da nije imao nečasne motive, samo je propao kao i manje-više sve što je bio dotaknuo (a i stvorio). Sanader je izdao i HDZ i Hrvatsku, a Budiša je izdao povijest stvorivši koaliciju krvnika i žrtve.

Utorak 5. srpnja

Za Đikića smo mi koji ostajemo u zemlji – idioti

Hrvatskog znanstvenika svjetskog glasa, molekularnog biologa Ivana Đikića, zacijelo su mnogi upamtili po silnom dugogodišnjem prijateljstvu s jednako glasovitim Miroslavom Radmanom i njihovim međusobnim hvalospjevima, a potom po silnoj svađi u kojoj su jedan drugome osporavali svaku moralnu i znanstvenu vrijednost. Ali kad je riječ o velikima, oni imaju pravo na sve – i drek prikazivati kao cvijeće, i pred cvijećem zatvarati nos kao da je drek. Predstavljati se kao veliki domoljubi, i istodobno domovini okretati leđa. Đikića je školovala Hrvatska, ali on joj nije vratio baš ništa premda ga u javnosti ima otprilike kao Severine. Sada u jednom intervjuu izjavljuje nešto što vrijeđa svakog čestitog Hrvata: “Da sam ostao u Hrvatskoj, izgubio bih svoj pozitivan pogled na svijet.” Dakle, svi smo mi koji ostajemo u Hrvatskoj idioti zakinuti za pozitivan pogled na svijet, a u pravu je lovac na svjetsku slavu i novac Ivan Đikić. No pa zašto je taj znanstvenik kojemu je Hrvatska tako skučena i zagušljiva htio postati član HAZU, pa ga oni koji su, ostavši u domovini, “izgubili pozitivan pogled na svijet”, nisu izabrali, što je izazvalo “zgražanje”? Zato što samosvidljivcima poput Đikića ništa nije slađe od priznanja sredine koju preziru.

Srijeda 6. srpnja

HNS bahat kao da premoćno dobiva izbore

Hrvatska narodna stranka po nečemu je posebna. Ni prije ni poslije proteklih izbora u anketama nije prelazila prag za ulazak u Sabor, ali je zahvaljujući koaliciji sa SDP-om dobila podosta mandata. Tako će vjerojatno biti i najesen, premda joj je rejting sad još gori, ima tek 1,5 posto potpore birača. Unatoč tome nijedna se stranka ne drži tako bahato, kao da predstavlja većinu građana, kao da je najmjerodavnija, najpoštenija, najsposobnija, i kao da od izbora do izbora premoćno pobjeđuje. Posebnu ulogu u tome ima Goran Beus Richembergh, koji ne vjeruje da će Plenković “učiniti nešto novo”, jer “stranku ne čini jedan čovjek” te će se pokazati da je “vuk dlaku promijenio, ali mu je ćud sve gora i gora”. Kako objasniti tu drskost čovjeka koji je na 1,5 posto birača i koji je s Kukuriku koalicijom četiri godine upropaštavao ovu zemlju, uništavao joj gospodarstvo, zadužio je kao nitko prije, na iseljavanje prisilio stotine tisuća Hrvata, a na lokalnim izborima podupirao pravomoćno osuđene kriminalce, neke i iz vlastite stranke? Zagonetno je što HDZ još nije našao načina da djelotvorno uzvrati na ovakve napade Milanovića, Richembergha, Sinčića..., koji ga danomice cipelare, to više što zna da je zbog toga gotovo izgubio na proteklim izborima, a moglo bi mu se ponoviti i na idućima. Koga stalno mlate, i odane gubi.

Četvrtak 7. srpnja

Miro Kovač pokazao da hrvatsko ‘ja’ ne postoji

Neki su EU uspoređivali sa Sovjetskim Savezom i proricali joj istu sudbinu, a svako malo se potvrdi da su bili u pravu. Jer, mora biti onako kako kaže Partija, a Partija je Angela Merkel. Ministar vanjskih poslova Miro Kovač nije odluku o zelenom svjetlu Srbiji za otvaranje 23. poglavlja donio po svojoj volji i interesu Hrvatske, nego mu je to, kao malom, nesigurnom i bojažljivom učeniku, naredila njemačka kancelarka. Naš se ministar hvasta da je Hrvatska dobila ono što je tražila, a Srbija, tvrdi, nije dobila ništa. Kad je riječ o jurisdikciji za ratne zločine, Srbija u procesuiranju “mora surađivati sa susjedima”, što nije nikakva obveza, kao što nije obveza da “mora pomoći tragati za nestalima”. A zahtjev za ratnom odštetom izazivao je podsmijeh. Hrvatska je pokleknula i još jednom pokazala da njezino “ja” u EU ne postoji, da je bijedni, ponizni sluga njemačkog gospodara, a lako je predvidjeti da će, čim Srbija uđe u EU, pasti u njezinu sjenu. Što god smo dalje od Tuđmana, ropskiji smo narod.

Petak 8. srpnja

Zagreb će se dugo oporavljati od Bandića

Na putu kući društvance sinoć izlazi iz kafića na Trg bana Josipa Jelačića, a jedini Zagrepčanin među nama, liječnik široka obrazovanja i odnjegovana ukusa, pokazujući na glavnu plohu reče: “Pogledajte ovaj nered!”. Cijeli je trg zatrpan šatorima različitih veličina potpuno kaotično razmještenih, i tako je uglavnom cijelu godinu. “Bandićeva ciganija”, rekoh. Kad taj čoban koji pred TV kamerama kopa nos ode, Zagreb će se jako dugo oporavljati od njegove kamenjarske sirovosti i kriterija koje je nametnuo obmanama, dvoličnošću, megalomanijom (glavni grad je do grla zadužio), pravljenjem spomenika samome sebi u obliku fontana, tobožnjim zaslugama “za dobar život” u metropoli koja ima najviše nezaposlenih, najviše siromašnih, beskućnika, pučkih kuhinja..., bijednik koji je pod pritiskom srpskog lobija iz svoje ekipe Tuđmanu dao trg bez ijednog kućnog broja. Osim što se Bandiću možete javiti na adresu: primitivac broj jedan.

>>I Njemačka i EU drže nas robovima dok ih mi štujemo kao bogove