Dokle će crkva trpjeti silnike koji koji lome svaku nadu?

Propovijed kardinala Josipa Bozanića za Dan državnosti bila je izvrsna. Svaka riječ zasijecala je u aktualne probleme hrvatske stvarnosti, dubinski ih otvarajući i iznoseći iz pred oči javnosti. Zapravo, tako zvuči svaka propovijed koju kardinal Bozanić tradicionalno izgovara toga dana u gornjogradskoj crkvi sv. Marka, kada se pred njime tj. ispred oltara postroji cijeli politički vrh. (Premda je, doduše, bilo ignoriranja u vrijeme vlade Zorana Milanovića, ali to je sada sporedna stvar.) No, čini se da u ovome trenutku Hrvatskoj samo riječi nisu dovoljne.

Nisu dovoljne ni riječi koje su prethodile Danu državnosti, a uputila ih je Komisija Iustitia et Pax Hrvatske biskupske konferencije u svojoj odličnoj izjavi o savjesti, a koja na izrazito ozbiljan način pristupa ključnim problemima političkog upravljanja zemljom. Crkva, naime, ne šuti i govori, ali riječi očito nisu dovoljne. Zašto je tome tako?

S jedne strane sigurno zato što je i crkveni vrh, velikim dijelom, zaogrnut plaštem nedodirljivosti i neosjetljivosti za svakidašnje tegobe ljudi. Zahvaljujući “pozitivnim privilegijama” u društvu, crkveni vrh uživa gotovo jednaku stabilnost i mir koji uživaju političke elite, koje zbog toga nimalo nisu zainteresirane za promjene. Zapravo, s druge strane, crkveni vrh kao da je sklopio vidljivi i nevidljivi ugovor s vlašću koja joj jamči sve potrebne beneficije, koje same po sebi nimalo nisu loše i sporne, ali su posve otupjele evanđeosku oštricu crkvenog poslanja.
Naime, ako je točno, kao što kaže kardinal Bozanić da su u Hrvatskoj “silnici i sebične interesne skupine skloni lomiti svaku novu iskru nade, obeshrabrujući pokušaje da se gradi na istini”, kako je moguće da Crkva tj. crkveni vrh pristaje biti u ugovornom odnosu s takvim strukturama.

Misli li kardinal Bozanić, doista, da će se silnici i sebične interesne skupine obratiti nakon njegove propovijedi? Da će gluhi čuti, a slijepi progledati? Odnosno da će se bilo što promijeniti nabolje, premda ih je u najboljoj namjeri izgovorio pred cijelim državnim vrhom, koji ga je pobožno slušao cijelu misu u prvim klupama, a nakon toga otišao činiti po svome, ne mareći nimalo za riječi koje dolaze s crkvenog vrha.

Zbog toga je crkveni vrh na velikoj kušnji. Želi li biti identičan političkim elitama, tj. silnicima i sebičnim interesnim skupinama ili netko tko osjeti bilo i potrebe naroda, pa se u stanju čak na neko vrijeme odreći svojih privilegija u društvu, kako bi se s jedne strane ispunilo vlastito poslanje, a s druge spasilo zemlju od uništenja u koje je dovedeno.

Jer, Crkva je Božji glas u sadašnjoj pustinji. I nikako ne smije dopustiti sebi mrmljanje i isprazno kritizerstvo u hodu prema obećanoj zemlji, a u što se, čini se, lako pretvaraju i u dobroj namjeri izgovorene riječi s oltara, za koje aktualni silnici nimalo ne mare.