U rujnu 1958. na svjetskoj izložbi Expo 58 u Bruxellesu u vatikanskom paviljonu pojavila se knjiga koja će promijeniti tijek povijesti. Bilo je to prvo izdanje Doktora Živaga na ruskom jeziku. Svježe tiskano u tajnoj operaciji koju je režirala – CIA.
Dvije godine prije, pisac Boris Pasternak pokušao je objaviti roman u SSSR-u, ali odbijen je s obrazloženjem da gaji antisovjetske stavove. Ipak, glasine o postojanju tog romana proširile su se i dovele jednog talijanskog novinara po imenu Sergio d'Angelo do Pasternakove dače u podmoskovskom selu Peredelkino. D'Angelo je nagovorio pisca da mu preda rukopis kako bi roman bio objavljen u Italiji, u izdavačkoj kući talijanskog komunista po imenu Giangiacomo Feltrinelli. U studenom 1957. Doktor Živago objavljen je na talijanskom, a u proljeće 1958. na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku. Šest mjeseci roman je bio na listi najprodavanijih knjiga u američkom The New York Timesu, no građani SSSR-a ništa o tome nisu znali.
Na ruskom jeziku roman je i dalje bio zabranjen, a njegov sadržaj nije prodirao do ruskih govornika. To se, međutim, počelo mijenjati kad je zrakoplov kojim je letio Feltrinelli u siječnju 1958. neplanirano zadržan nekoliko sati na Malti. Dok su putnici čekali, britanska tajna služba MI6 prebirala je po Feltrinellijevoj prtljazi, pronašla rukopis na ruskom i fotografirala svaku stranicu. Prtljaga je potom vraćena, a zrakoplov poletio. No, film je poslan američkoj tajnoj službi koja se željela dočepati rukopisa, izdati knjigu na ruskom jeziku i distribuirati je s bruxelleskog sajma posjetiteljima iz SSSR-a. Oni će je ponijeti sa sobom kući i širiti dalje kao "samizdat". CIA je zaključila da Doktor Živago ima "veliku propagandnu vrijednost", piše u tajnim izvješćima koja su deklasificirana za potrebe nedavno objavljene knjige "The Zhivago Affair" autora Petera Finna i Petre Couvée, koji su prvi put detaljno opisali ulogu CIA-e u "slučaju Živago". Roman koji naglašava savjest pojedinca, smatrala je CIA u to doba, "predstavlja velik izazov za sovjetsku etiku žrtvovanja pojedinca u korist komunističkog sustava". Doktor Živago, kako otkriva knjiga Finna i Couvée, bio je književno oružje iskorišteno za napad na (post)Staljinov SSSR.
Knjiga "Slučaj Živago" objavljena je sredinom ove godine. Slučajno je CIA deklasificirala ova tajna izvješća upravo u vrijeme kad se događa nova, modernija verzija hladnog rata između Rusije i zapada. Možda je situacija neusporediva, jer pravi Hladni rat bio je borba ideja, pa je u njemu i jedna knjiga mogla imati nemjerljivu vrijednost, što dokazuje i zaključak iz CIA-inih izvješća koja kažu da "jedna knjiga može promijeniti čitateljevo stajalište i postupke u mjeri u kojoj to ne može učiniti nijedan drugi medij". U novom hladnom ratu nema borbe ideja jer Rusija danas nema ideologiju koja bi inspirirala druge narode i države u svijetu. U novom hladnom ratu vodi se borba oko novca i utjecaja. A kako Rusija bez prihoda od nafte i plina nema novca u količinama na koje je predsjednik Vladimir Putin dosad navikao, a bez novca osjetno slabi i moć i utjecaj, streljivo u novom hladnom ratu nisu toliko knjige i ideje, koliko plin i nafta.
U rujnu 1958. na sajmu u Bruxellesu pojavila se, dakle, knjiga koja je promijenila tijek povijesti. Jedan mogući današnji ekvivalent bio bi kad bi se, negdje od 2018. do 2020., u luci u Omišlju na Krku pojavio jedan brod koji bi počeo mijenjati tijek povijesti. U tjednu u kojem je Putin pod pritiskom EU objavio da otkazuje gradnju plinovoda Južni tok, projekt izgradnje terminala za ukapljeni plin u Omišlju postao je izgledniji nego ikad prije. Još je daleko od sasvim izglednog, jer EU je tek dala 4,9 milijuna eura za studije potrebne za ishođenje građevinske dozvole. A, ne zaboravimo, ključno je pronaći privatnog investitora i kupce tog plina koji bi stizao na LNG terminal. Ključno je i da ukapljeni plin iz Afrike ili Arabije na prodajnom mjestu Omišalj bude konkurentan cijeni ruskog plina, što je vrlo teško postići, po nekima i nemoguće.
Ali, pomisao da bi neruski plin mogao stizati po konkurentnim cijenama u srce srednje Europe djeluje uznemirujuće promatrana iz perspektive Moskve.
To je zasad još samo pomisao, a ostvarenje je na dugom štapu. Ipak, ne na tako dugom kao što je 1958. bila pomisao da će objava jednog zabranjenog romana na ruskom jeziku pomoći srušiti Željeznu zavjesu.