Gdje ste vi dosad bili dok mi umiremo od gladi tamo dolje! Dvije sam godine bez posla, a vas zanimaju samo naši glasovi, sramite se... Scena je mučna, na rubu fizičkog incidenta, kao da je snimana u nekom od dalmatinskih škverova gdje očajni radnici psuju gazde koji ne isplaćuju plaće ili pak udaraju šakama po njihovim limuzinama. Ovoga puta, mjesto radnje je predgrađe grčkog Pireja gdje svoj bijes istresaju na političara u usponu, tada još prilično marginalnu pojavu, koja se tijekom predizborne kampanje usudila sići u brodogradilište među razočarane glasače Komunističke partije, radnike u čijem sektoru nezaposlenost doseže 80 posto.
Homo politicus bez premca
Nije im stigao reći da ih je došao uistinu čuti, da je kamera koja ga prati tek sredstvo u rukama autora dokumentarnog filma koji nastaje. Kao i jedna politička karijera bez premca u Grčkoj i na europskom kontinentu – ispostavit će se godinu, dvije kasnije. Spomenuti je incident snažno pridonio nastanku "homo politicusa", Alexisa Tsiprasa, koji je u sebi ubrzo probudio rasnu političku zvijer. Na političku je pozornicu uletio motociklom, ne kao većina drugih političara na stražnjem sjedalu limuzine, priznao da se divi Che Guevari (čija fotografija visi na zidu njegova izbornog stožera) i poručio Angeli Merkel "da nas vodi ravno u pakao". Brendiran kao politička rock zvijezda, Tsipras je u međuvremenu ušao u povijest – uspio je poniziti tradicionalne grčke vladajuće stranke Novu Demokraciju i Pasok, po prvi put na vlast dovesti krajnju ljevicu, postati najmlađim grčkim premijerom, ali i glavnim likom dokumentarnog filma "Hope on the line", koji će se u nas naći na programu predstojećeg Zagrebdoxa pod nazivom "Nada na kocki".
Ovaj politički dokumentarac koji potpisuju Alexandre Papanicolaou i Emilie Yannoukou, oboje pariški đaci grčkih korijena, iskusni i već nagrađivani filmaši, izbliza prati rađanje nade među, poglavito, mlađim generacijama birača, ali i rađanje grčkog političkog fenomena Tsipras tijekom godine dana – počev od predizborne kampanje u proljeće 2012. kada je njegova Syriza s početnih četiri posto stigla do nevjerojatnih 27 posto potpore birača – u samo tri mjeseca.
Autori su dobro nanjušili Tsiprasov potencijal, puno prije ostatka Grčke: masovna potpora glasača tek će uslijediti. Gledatelju pružaju uvid u zakulisna događanja u stranci koja tek raste, otkrivaju stavove njezinih radikalnijih, visoko pozicioniranih članova. No, prije svega donose pogled u svijet, nema dvojbe, karizmatičnog lidera kojeg kamera prati i u opuštenim trenucima dok u sebe trpa ohlađeni ručak ili na glas čita pisma svojih, često, fanatičnih sljedbenika. Otkrivaju razvoj njegove osobnosti, političke agende i ambicije: Tsipras je talentirani govornik koji je snažno protresao cijeli grčki politički spektar.
Uvodni kadrovi filma, međutim, dokumentiraju kako tamošnja javnost pritom ne diše unisono: mnogi ga smatraju iritantnim, a kritičari mu predbacuju da je iskoristio gospodarsku krizu dajući populistička i neodrživa obećanja. Pa ipak tijekom spomenute kampanje zasjenio je oponente, pa se borba za glasove svodi na tek jedno pitanje: za ili protiv Tsiprasa? Njegova vizija poklopila se s očekivanja milijuna Grka.
"Nada na kocki" ne nudi, pa ni ne nameće zaključke, tek opservira bez komentara, premda se teško oteti dojmu da je tijekom godinu dana dugog druženja autore dokumentarca uspio začarati svojim šarmom. Miran je, staložen, ne povisuje ton, neprekidno je nasmiješen. Nameće se – nenametljivo. Obveze rješava s lakoćom, tek u jednoj sceni filma, dok putuje Europom i traži saveznike, od suradnice traži aspirin jer mu puca glava.
Snimaju ga u kontaktu s prijateljima, kolegama i glasačima, kako sljedbenicima tako i žrtvama gospodarske krize, pa i onima duboko razočaranima ljevicom. Upravo takve, disonantne tonove Tsipras kasnije nije prešućivao, već bi ih implementirao u neki od sljedećih vatrenih govora.
Samokritičnost mu je definitivno jedna od vrlina – viđeno je to okom kamere koja Tsiprasa prati na putovanjima u tihim provincijskim gradićima pa i na masovnim skupovima u prijestolnici. Na jednom takvom, snažan vjetar s govornice otpuše mu napisani govor, pa svojom silinom raznosi ukrasne lončanice po pozornici, ali Tsipras se ne zaustavlja. "Ne bojte se, to je vjetar promjene, donosim vam nadu", grmi pred prepunim trgom.
Rođen nakon pada diktature
Autorima filma, međutim, nije odškrinuo vrata svoga doma i tako zaradio koji glas više kod razočaranih kućanica. Uspjeli su ugrabiti tek jedan kadar dok, šećući s nekim postarijim sunarodnjakom, spomene kako upravo svjedoči iznimno važnom osobnom trenutku: početku komunikacije s dvogodišnjim sinom. Usta su mu, najčešće, puna vizija Grčke, rijetko govori o sebi pa su autori prisiljeni posjesti ga u fotelju u izbornom stožeru i pred njega montirati mikrofon. Tek tada doznajemo manje poznate elemente njegove biografije. Rođen je u Ateni u srpnju 1974., četiri dana nakon pada vojne diktature.
"Kao dječak, bio sam čudan čak i svojoj majci i rođacima. Čim sam počeo čitati, ocu sam otimao dnevni tisak, rasprostirao po podu i upijao. Treće sam dijete u obitelji, ali je razlika između mene i preostalo dvoje djece bila povelika, 12 i više godina, pa sam odrastao brzinski, trudeći se 'stići' tu razliku. Brzo sam razvio političku svijest: u mojoj obitelji većina je pripadala članstvu Komunističke partije. Još u srednjoj školi bio sam prilično militantan i još tada se politički mobilizirao, njegujući romantične ideale promjene u svijetu, želju za borbom i promjenom društva koje počiva na nepravdi. Pod okriljem noći iskradao sam se iz kuće i lijepio postere koji pozivaju na bunt i revoluciju", prisjetio se Tsipras.
Potom je ispričao kako se, godinama kasnije, nakon diplome na fakultetu kandidirao za gradonačelnika Atene. "Jednog dana doživio sam šok kad sam ušao u kvartovsku trgovinu i odjednom spazio svoju sliku na zidu. Rekao sam sebi: 'Koji je ovo vrag?' Šok je rastao dok sam na motoru obilazio kvart i gledao svoje lice posvuda. Ljudi su me počeli prepoznavati i tada se moj život u potpunosti promijenio. Tada sam shvatio da se ne mogu ponašati kao običan momak i da na ulici moram pozdravljati ljude koji pozdravljaju mene: ja sam svaku večer u njihovim dnevnim boravcima", ispričao je u kameru, zavaljen u fotelju, valjajući se od smijeha.
Film završava pobjedom njegova suparnika Antonisa Samarasa i Tsiprasovim porazom, no u izbornom stožeru vlada euforija. Premda je Syriza silno zbunila glasače svojim najavama o ukidanju eura, probuđenu nadu nitko im ne može oduzeti, pa ni Tsiprasu koji najavljuje da će u idućim mjesecima biti snažni lider opozicije. Pritom, stožer je prepun novinara, krcat kamerama i bljeskalicama, političkim analitičarima koji u redu čekaju da čuju što ovaj tip ima za reći. Slute mu blistavu budućnost – i nisu se prevarili.
Grčki Che Guevara zasjeo je u ured premijera, a njegovi prvi potezi pokazuju da glasačima nije prodavao maglu. Želi ostati u zoni zajedničke europske valute, ali se istovremeno ne osjeća više obveznim slijediti naredbe o štednji iz Bruxellesa.
Za EU, to će biti hod po žici. Novom premijeru morat će dozvoliti da se pohvali nekim uspjesima pred svojim narodom, s druge strane valja ga spriječiti da bude toliko uspješan kako njegov primjer ne bi počeli slijediti i u drugim zemljama i tako ugrozili cjelokupni europski koncept štednje kao put za izlazak iz krize. Poznat po odbojnosti prema kravatama, Alexis Tsipras obećao je novinarima da će konačno staviti jednu oko vrata kad ishodi otpis grčkog duga. Ali to je već tema za novi dokumentarac.
>> Tsipras: Ne, nisam sam, mnogi mi nude pomoć
>> Alexis Tsipras: Grčka neće bankrotirati. Moramo krvariti za poštovanje ljudi
Che guevara koji nosi sat od 50 tisuća eura, odrastao u elitnoj obitelji i nema ni dana radnog staža. Potrošili su milijarde sad ih moraju vratiti, već su im otpisali 50% dugova a Grci bi sad još. Ne sjećam se da su Hrvatskoj ili Španjolskoj oprostili ni eura....