Negdje sredinom mandata Vlade na odlasku, tadašnji ministar financija Slavko Linić pobjedonosno je uskliknuo: „Riješili smo problem rashoda, sad ćemo se pozabaviti prihodovnom stranom." Drugim riječima, proračunski rashodi su „zadani", tu se ništa više ne može napraviti, idemo sad malo istražiti koga još možemo dodatno lupiti po džepu da bismo zakrpali rupu u proračunu.
Taj način razmišljanja – da se rješenje proračunskih neravnoteža traži uvijek i isključivo na strani prihoda, dakle kroz nove poreze i namete, a ne kroz racionalizaciju potrošnje – nije bio specifičan samo za Linića, to je konstanta hrvatske politike. Slavna je uzrečica jednog drugog ministra financija, koji dolazi iz suprotnog „kampa", Ivana Šukera, koji je jednom prilikom izjavio da je 85 posto proračuna zadano i da se „tu ništa ne može napraviti".
Ta nevoljkost naših političara da se ozbiljno pozabave javnim rashodima sasvim je razumljiva, kako na političkoj, tako i na psihološkoj razini – pa tko voli donositi loše vijesti svojim biračima? Svatko više voli donositi darove. Politika „besplatnih udžbenika", gdje se poreznim obveznicima dijele sitni darovi kako bi se prikrilo gigantsko uzimanje (oporezivanje) na drugoj strani, omiljena je forma djelovanja naših političara. Rezultati te politike nezamjeranja poznati su – kontinuirani deficit proračuna, koji se posljednjih sedam godina nijednom nije spustio ispod pet posto BDP-a; ubrzani rast javnog duga koji je sad negdje oko 90 posto BDP-a; povećano oporezivanje građana i poduzetnika koje je povratno negativno utjecalo na potrošnju i ekonomski rast. Iz začaranog kruga zaduživanja bez rasta, može nas izvući samo i jedino – optimiziranje javnih rashoda, ozbiljan napor da se taj „zadani" proračun ipak malo bolje prilagodi mogućnostima. Izgleda da je to shvaćanje o nužnosti promjene pristupa ipak prodrlo u svijest naših političara jer je u nedavnoj akciji udruge poreznih obveznika Lipa „Ne novim porezima", gotovo 100 kandidata za Sabor (najviše reformista i konzervativaca) potpisalo javnu obvezu da će se protiviti uvođenju novih poreza ili povećanju postojećih. Uz njih, sve tri stranke koje imaju najviše šansi da formiraju većinu u parlamentu i preuzmu izvršnu vlast, podržale su akciju netrivijalnim izjavama.
HDZ je rekao: „... budući da je inicijativa Udruge Lipa potpuno u skladu s ciljevima našeg gospodarskog programa, preporuka je kandidatima da potpišu i javno se obvežu da neće uvoditi nove ili povećavati postojeće poreze". SDP se oglasio priopćenjem: „Inicijativa Udruge Lipa* o zaustavljanju poreznog opterećenja u skladu je s našom politikom rasterećenja građana i poduzetnika u svrhu daljnjeg gospodarskog rasta." A predsjednik liste Most nezavisnih lista, Božo Petrov rekao je da će se „... osobno protiviti bilo kakvom povećanju poreza, doprinosa i drugih oblika davanja te će moje glasovanje, a i glasovanje svih na listi, biti protiv svih odluka koje bi značile povećanje poreza, doprinosa i drugih davanja".
Nikada u posljednjih 25 godina nismo imali ovakav konsenzus političkih elita oko toga da je dosta dizanja poreza i da se izlaz iz krize mora tražiti na drugoj strani. Cinici bi mogli prigovoriti da je naivno vjerovati obećanjima političara, osobito onima koja su danas u izbornoj kampanji. I to je djelomično točno. Međutim, postoje i dva objektivna razloga zašto je vjerojatno da će se sljedeća saborska većina i vlada koju će ona podržati morati pozabaviti nepopularnim poslom racionalizacije javnih rashoda: unutarnji pritisak i vanjski pritisak.
Unutarnji pritisak doći će od građana i poduzetnika koji su na svojim plećima iznijeli teret krize i koji će se oduprijeti daljnjem plaćanju svih neefikasnosti javnog sektora – povika na „uhljebe" jasan je znak te nove svijesti. Nove komunikacijske tehnologije, demokratizacija društva, povećana transparentnost centralnog i lokalnih proračuna i nove metode umrežavanja građana dovest će do pojačanog pritiska na one koji upravljaju zemljom da se ponašaju racionalnije.
Druga vrst pritiska doći će izvana, od Europske komisije i s međunarodnih tržišta kapitala na kojima se (većim dijelom) financira hrvatski javni dug. Procedura prekomjernog manjka proračuna funkcionira sporo, ali neumitno – kao omča koja se lagano steže. Prvi posao koji će čekati novu vladu čim preuzme vlast bit će pronalaženje novih ušteda u proračunu. Dugoročno, održivost javnih financija ovisit će o kreditorima spremnima da i dalje financiraju naš dug, a njih će moći uvjeriti samo ozbiljni potezi usmjereni na uravnoteženje proračuna i pokretanje gospodarstva.
(*autor je izvršni direktor Udruge Lipa)