Dom nam se ruši, hladno je, a još i kradu od nas!

Marijan Krmpotić bio je vrijedan čovjek koji se skrbio za svoju suprugu Nehajku i petero djece. Nezaposlen, svakoga dana skupljao je s najstarijim sinom boce i kartone kako bi obitelji osigurao hranu. No 2. studenoga, pred očima supruge i sina, ostavilo ga je srce i umro je. Tuga za suprugom i ocem u obitelji Krmpotić iz Veljuna nedaleko od Senja još ne jenjava, a najteže je neutješnoj supruzi Nehajki.

Skrbi se za petero djece s kojima živi na osami u staroj školi koju iznutra izjeda vlaga, ruše se stropovi, hladno je...

Sadio bi i krumpire...

Njezin suprug bio je gluhonijem, baš kao i ona, ali i svih petero djece. Teška ili djelomična gluhonijemost dodatno im otežava život.

Najsvjetlija točka u obitelji prelijepa je 16-godišnja Dubravka, crnokosa djevojka prekrasna osmijeha. Ona i govori i čuje. Kad je kao djevojčica otišla u Zagreb k udomiteljskoj obitelji, otkriveno je da ipak čuje, a svoje prve riječi izgovorila je u dobi od pet godina.

Danas pohađa srednju tekstilnu školu u Zagrebu, a svaki vikend i praznike provodi s majkom, braćom i sestrama. Planova za budućnost nema, samo kaže kako ne želi otići iz njihova trošnog doma, voljela bi, kaže, tu ostati.

Osim Dubravke, koju odmilja zovu Duba, slušni aparatić nosi i 21-godišnji Davor, a uskoro bi im se mogla pridružiti i najmlađa, 12-godišnja Marta. Ipak, problem je u skupom slušnom aparatiću, a novca nažalost nema.

I dok svi čekaju kada će Marta prvi put čuti i izgovoriti prve riječi, Davor se nada poslu. Završio je školu za kuhara, no posao nigdje u okolici ne može naći, iako se svim snagama trudi pronaći kako bi pomogao svojoj obitelji. Kaže kako bi rado sadio i prodavao krumpire, no nema zemlje koju bi obrađivao. Posve gluhonijema, s blagom mentalnom retardacijom, najstarija je 22-godišnja Dragica koja je uspjela završiti tek četiri razreda osnovne škole.

Teško je i sa 14-godišnjim Darkom, koji s Martom u Zagrebu pohađa osnovnu školu. Ipak, za njega ne postoji nada da i on poput Dube i Davora i uskoro malene Marte začuje ljudski glas. Svoja putovanja na školovanje u Zagreb Krmpotići financiraju sami, a katkad ih odveze bratić Marijan koji je i najčešći gost u njihovu domu. Na žalost, obiteljska idila ne vlada izvan vlažnih zidova. Samo nekoliko metara od njihove trošne kuće živi brat pokojnoga oca koji ima ružnu naviku krasti od njih što god mu dođe pod ruku dok djed petero unučadi sebi prisvaja polovicu kuće i zemljišta koje su Nehajka i djeca naslijedili od pokojnoga oca.

Sve pere na ruke

Mala je vjerojatnost da će se Krmpotići, bez pomoći dobrih i nesebičnih ljudi izvući iz sadašnjega stanja, no sigurno je da nevolja majku Nehajku, koja je ime dobila po kuli Nehaj u Senju, prati od rođenja. Kad joj je bilo samo godinu dana, nju i njezinu sestru Dubravku napustila je majka i otišla u Njemačku, a odgojili su ih djed i baka. Unatoč teškome životu, Nehajka je vesela i nasmijana te unatoč gluhonijemosti, poprilično razgovorljiva. Pokazala nam je i vlagu na zidovima, no čini se kako joj je najveći problem pokvarena perilica za rublje.

“Sve perem na ruke”, pokazala nam je svojim jezikom, “perilica je pokvarena, teško mi je to”. Osim perilice, Nehajkina najveća želja slušni je aparatić za Martu kako bi malena prvi put u životu čula ljudski glas. Na odlasku, čvrsto nas je zagrlila i poljubila te pozvala da se vratimo u njezin skroman dom. Nadamo se, drugi put s perilicom ili Martinim slušnim aparatićem.