Dok su troškovi poput plaća, mirovinskog i slično rigidni, jedini fleksibilan element u proračunu je razina državnih investicija. Ona se pak drastično smanjila što je opasno jer nema rasta bez investicija. Važno je da je postoji suficit u proračunu po prvi put, ali on je ostvaren upravo na račun investicija koje su s 13 posto u 2008. pale na svega 5,97 posto u 2017. u strukturi ukupnih rashoda.
Stewart Battlefield, vodeći u tehnološkom jednorogu Slack teškom više od milijarde dolara, ističe da još od antičkog Egipta nije postojalo bolje vrijeme za investicije – nikad nije bilo toliko investitora sa zalihama novca, kamatne stope su niske, a novac za start-upove nikad se nije brže i lakše prikupljao. Što onda sprječava Hrvatsku da se pozicionira kao atraktivna zemlja za investicije? Prvenstveno, direktnih stranih investicija je premalo jer Hrvatska ne kreira stimulativno okruženje. Parametri poput osposobljene radne snage, blizine tržišta, postojeće proizvodne infrastrukture, efikasne državne administracije te stimulativnog poreznog sustava ne rade nam u prilog.
U trenutnoj situaciji jedino zanimljivo područje za ulaganje je, čini se, turizam, ali i u njemu gotovo da nema greenfield investicija u posljednjih 25 godina. Uglavnom je riječ o brownfield investicijama, odnosno rekonstrukcijama objekata izgrađenih u osamdesetima s ciljem dizanja kategorija (hoteli), te investicije u različite oblike privatnog smještaja. Dolazimo do osnovnog faktora našeg opstanka – domaćih investicija. Jedino rješenje koje se nameće u trenutnoj antipoduzetničkoj klimi je da naši investiraju. Nema značajnije ekonomske politike koju bi trebalo osmisliti i provoditi na svim razinama vlasti i kroz sve ćelije društva. McKinsey Global Institute napravio je okvirni model rasta za nove članice EU do 2025.
Izvještaj sugerira nekoliko područja za ulaganje poput proizvodnje hrane, transporta, proizvodnje bazirane na specijalizaciji za velike industrije Zapada, građevinarstva i energetike. I to kroz temeljne politike – povećanje izvoza u proizvodnjama s većom dodanom vrijednošću, poticanje spomenutih kvalitetnih sektora na domaćem tržištu, te privlačenje investicija iz inozemstva, odnosno usmjeravanja štednje u investicije. To je demografska politika i politika demotiviranja najsposobnijih za odlazak iz Hrvatske, a ne proklamacije vezane za ova dva pitanja kojih je pun medijski prostor.
Investicije, pogotovo one kojih bi bile iz domaćih izvora pokrenule bi zemlju i dale pozitivni efekt na mirovinski i zdravstveni sustav za razliku od pokušaja statičkih krpanja njihovih rupa. Naravno, povećanje sredstava za investicije od strane države ne znači da će željena stopa rasta biti ostvarena jer na to utječu odluke svih postojećih i budućih poduzetnika. Za to je potrebno ne samo knjiško znanje, nego i iskustvo, osjećaj u vođenju državne politike. Što Hrvatska izgleda, i to u jednom dužem razdoblju, nema.