Domomrzje se nezaustavljivo širi: Je li previše mržnje i omalovažavanja?

Sociolog i ekonomist Slaven Letica ustvrdio je u svom eseju “Hrvatsko domomrzje ili oikofobija”, objavljenom u jučerašnjem izdanju Večernjeg lista, da su Hrvati zaraženi domomrzjem (oikofobijom), koje se nezaustavljivo širi u javnom i svakodnevnom govoru. Omalovažava se sve, od zdravstva i školstva do teta u dječjim vrtićima, a o političarima da se i ne govori.

Groznim uvredama i psovkama „časti” se hrvatski narod, no najviše se “hejta” potpuno nedužna hrvatska država, koju smo u ovih 28 godina pretvorili u moralnoga gubavca i noćnu moru. Epidemija domomrzja dobila je zastrašujuće razmjere, tolike da sve više ljudi vjeruje kako je u ovoj „prokletoj državi” gore nego u Srbiji, Bugarskoj ili Rumunjskoj, što je daleko od činjenica i pameti. No i ta je zaraza jedan od razloga za iseljavanje mladih te je treba što prije suzbiti. 

Miro Bulj, MOST-ov zastupnik:

Činjenica je da su se godine svjedočenja sluganskoj politici vlasti bez suverenističkog stava prema europskim činovnicima prelile i na narod. Narod je nezadovoljstvo lošim politikama vladajućih prelio u nezadovoljstvo svime u zemlji.

Mile Kekin, glazbenik: 

Teze da Hrvati mrze svoju domovinu preblesave su mi da bih ih uopće komentirao.     

Urša Raukar, glumica:

Naravno da se ne slažem s tom tezom da Hrvati mrze svoju zemlju, narod... Ta se teza pokušava nametnuti kako bi se dezavuiralo bilo kakav prigovor ili protest na nepravde i društvene anomalije. Miriše mi na totalitarističke varijante u kojima se a priori mora slaviti sve što dolazi od vlasti. To je udar na demokraciju.

Zvonko Kusić, predsjednik HAZU:

Potrebno nam je više društvenog optimizma i vjere u sebe. Negativni tonovi i emocije vrlo su jaki u društvu, što nije korisno ni za društvo i za državu.

Miroslav Ćiro Blažević, trener:

Izuzetno poštujem gospodina Leticu koji je naš istaknuti sociolog i nadasve domoljub. Svi bismo se trebali zamisliti o tome što je napisao u Večernjem listu o domoljublju i odnosu prema našoj državi, kaže Miroslav Ćiro Blažević, bivši izbornik.

Tarik Filipović, glumac:

Nisam čuo takvu raspravu pa ne mogu komentirati, no smatram da je takvo što glupost i nisam primijetio takav trend.

Andrea Andrassy, blogerica:

Ne vlada trend da ljudi mrze sve što ima hrvatski predznak, nego se jednostavno stvara averzija zbog nepravdi u sustavu koji ne funkcionira kako bi trebao. Primjerice, čovjek koji je pregazio ljude ne ide u zatvor. Hrvati ne mrze sebe i Hrvatsku, nego nepravdu i sustav.

Davorko Vidović, političar:

Domovinu Hrvatsku i državu Hrvatsku (aparat vlasti, institucije) valja razlikovati u ovakvim raspravama. Domovina ima emocionalnu dimenziju i ona se ne mrzi, dapače, i oni najkritičniji svoju kritiku upućuju onima koji su domovinu uzurpirali, devastirali i učinili nepoželjnom za život.

Goran Dodig, političar i specijalist psihijatrije:

Ne čini mi se da Hrvati mrze vlastitu državu, domovinu pa i sebe, nego se samo stvara slika da je tako. Problem je što je u javnom prostoru dominirajuća percepcija, a ne stvarnost, a percepcija je po definiciji poremećaj opažanja, subjektivna i manipulirajuća.

Vlado Jukić, ravnatelj klinike za psihijatriju Vrapče:

Zaista se puno javno govori ružno o svojoj državi, o svom narodu. Hrvatski narod nije ni primitivan ni nazadan, nego ga takvim nazivaju pseudonapredni i pseudomoderni, a ti pseudoindividualci i liberalno-anarhoidni tipovi vrlo su glasni i praktički su osvojili medijski prostor.

Đuro Japarić, elektromonter:

Hrvati ne mrze svoju državu, naprotiv! Naš je problem što nas vode činovnici koji nikada u životu nisu zaradili ni jednu kunu izvan politike.

Ilija Maoduš, umirovljenik:

Pljuvanje je odraz stanja društva, a u nas se radi o manjini koja optužuje druge za svoj neuspjeh. Većina je zadovoljna i sobom i državom.

Mato Popović, umirovljenik: 

Neki kažu da mladi koji odlaze van ne vole Hrvatsku, da je mrze, a u biti nemaju drugih opcija. Ne krivim ih.

Evica Podolnjak, umirovljenica:

Kaže mi unuka da je internet prepun mržnje. Ja takvo što baš i ne vidim među svojom generacijom.