Don Boris je sagradio desetke škola i bolnica i školovao tisuće djece

Vjera daje nadu, nogomet veže, a dobri ljudi pomažu. U prilog tome govori i priča iz Zambije o siromašnoj djeci koja su zbog našeg čovjeka don Borisa Dabe navijala za Hrvatsku na nedavnom Svjetskom nogometnom prvenstvu. Naravno da navijanje za srebrne kockaste nije toj siromašnoj djeci najvažnija stvar na svijetu, ali bila je simbol zahvalnosti 66-godišnjem Hrvatu iz Novalje koji je prije više od tri desetljeća zamijenio Hrvatsku Afrikom i tamo, u najsiromašnijem dijelu svijeta, pomaže i brine se o najpotrebitijima. Prije svega o školovanju djece za što prikuplja pomoć iz svijeta. Pomoć bi dobro došla i sad...

– Na Svjetskom prvenstvu za Hrvatsku je navijala gotovo cijela Zambija. Bez obzira na to što po selima nemaju ni radija, ni televizora, ni struje, svi znaju za Modrića, Perišića, Rebića, Subašića, a posebno simpatično izgovaraju Subašić. Iako nikada nisu vidjeli pravu loptu ni obuli tenisice, dobro igraju nogomet. Igrao sam s njima. Mislim da bi izbornik Dalić među njima mogao pronaći podmladak za našu repku – kaže don Marino Ninčević, zadarski svećenik sa zagrebačkom adresom koji se nedavno i sam uvjerio u dobročinstvo misionara Borisa Dabe u Africi i podijelio svoja iskustva s Večernjim listom.

Docent dr. Marino Ninčević profesor je pedagoških disciplina na Hrvatskih studijima Sveučilišta u Zagrebu. Nastavu drži iz pedagogije i didaktike. Godinama je službovao u zadarskim župama kao svećenik, ali i pomagao oboljelima od AIDS-a u Klinici “Fran Mihaljević” u Zagrebu, kao i bivšim ovisnicima u zajednici Cenaccolo. Pun dojmova vratio se iz Afrike koju vidi kao zemlju budućnosti za kršćanstvo, no prije svega divi se don Borisu.

Afrika budućnost kršćanstva

– S Borisom sam u kontaktu preko društvenih mreža. U jednom od naših razgovora došlo je do ideje da svoj godišnji odmor provedem kod njega u misijama i pomognem mu. Iako nisam znao što i kako radi, rado sam pristao. Poslao mi je program boravka u misiji Nawinda koji je uključivao posjet misijskim postajama koje obuhvaćaju udaljena i zabačena sela, slavlje misa i sakramenata u tim mjestima, ali i život s lokalnim ljudima. Sve mi se činilo izazovno i zanimljivo, no šok se dogodio kad sam shvatio da bi sve to trebalo biti na silozi jeziku. Nije bilo druge nego dohvatiti se interneta i početi učiti. Jer tečaj silozija ne postoji u Hrvatskoj, a taj jezik nema nikakve veze ni s jednim koji poznajem. Unatoč tomu uspio sam ponešto naučiti.

Don Marino Ninčević je pustolov koji je obišao Indiju, Ameriku i mnoge zemlje svijeta. Definitivno ga nije lako impresionirati, ali Afrika ga je zadivila.

– Boris Dabo u Zambiji je 35 godina, trenutačno vodi brigu o tri misije: Njoko, Nawinda i Maziba. I sve je tri on osnovao i postavio na noge. Ove misije prostiru se na tisuće četvornih kilometara i obuhvaćaju stotine sela. Boris je skroman, samozatajan, ali i veoma mudar čovjek koji malo govori i puno radi. U Zambiji ga svi poznaju, poštuju i neizmjerno vole i cijene – političari, biskupi, svećenici, a posebno narod. Podjednako katolici i nekatolici jer Boris je tamo za sve i pomaže svima. Čovjek je jednostavno kralj! Što i koliko je napravio u Zambiji, gotovo da nije moguće realizirati u jednom životnom vijeku, ali i ono što sada radi prelazi ljudske snage, a 66 mu je godina. Čovjek je buldožer. Uz koordinaciju pastoralnih aktivnosti na misijama, a misijska mjesta udaljena su jedna od drugih stotinama kilometara, bez telekomunikacija i prijevoznih sredstava, trenutačno gradi crkvu i bolnicu na području misije Maziba. Uz to priprema realizaciju velikog projekta u misiji Nawinda – navodi don Marino i nastavlja: – Kad kažem gradi, to nije isto što i graditi kod nas. Radi se o mjestima koja su stotinama kilometara udaljena od bilo čega. Sav materijal treba prevesti do mjesta gradnje, i to u misijskom džipu, jer samo takav tip vozila može prometovati po divljem i pjeskovitom terenu. Velečasni Dabo je Zambiji, uz evangelizatorski rad, sagradio desetke crkava, bolnica i škola. Omogućio je tisućama djece školovanje. Fascinira me njegov rad s vjernicima laicima, odgojio je i osposobio veliki broj župnih animatora kojima omogućava da steknu učiteljsku diplomu – opisuje don Marino.

Primijetio je kako škole osniva i gradi misija, a u njima država ne plaća učitelja, već misionar. To znači da se svaki mjesec mora osigurati plaće za 15 učitelja koliko ih trenutačno ima na platnoj listi.

– Za primjer ću navesti selo Mboma, udaljeno stotinama kilometara od Nawinde, u kojemu postoji jedna takva škola. Nju pohađa 180 učenika od 1. do 7. razreda, a imaju samo jednog učitelja za sve razrede. Takvih je škola u misijama don Borisa desetak. Bez tih škola tisuće djece ostale bi nepismene, tj. bez osnovnog oblika obrazovanja. Ovdje, dakle, nije problem zatvaranje škola, nego je problem manjak škola – kaže don Marino.

Prošle godine opstojnost ovih škola došla je u pitanje jer je don Boris ostao bez sredstava. Međutim, vjernici iz Brela u kratkom su roku skupili 10.000 eura i tako osigurali nastavak života ovim školama.

– Boris uz pomoć dobrih ljudi pomaže djeci da pohađaju i srednjoškolsko obrazovanje koje se u Zambiji plaća. U sve tri misije stipendira više od 300 djece. Stipendija za jedno dijete iznosi 100 eura na godinu, to uključuje boravak u nekom od domova, hranu i školarinu. Ako netko želi školovati jedno dijete, bilo na određeno vrijeme ili ga pratiti tijekom cijelog srednjoškolskog školovanja, može se e-mailom javiti našoj časnoj sestri Augustini Vukančić koja u ovom dijelu misionarskog rada pomaže don Borisu, a svatko tko se odluči školovati jedno ili više djece, primit će njegovu fotografiju i dobivati redoviti izvještaj o njegovu školskom uspjehu – kaže nam don Marino.

Kaže da su ga ljudi i Afrika impresionirali do te mjere da misli da je budućnost kršćanstva u Africi. Štoviše, i da zapadni svijet treba učiti od Afrike prije svega o poimanju dobra i zla, oholosti i poniznosti.

Nawinda se nalazi u zapadnoj Zambiji gdje živi pleme Lozi i govori se jezik silozi. To je najnerazvijeniji i najsiromašniji dio Zambije. Nawinda je mlada misija, ustanovljena 2014., obuhvaća nekoliko misijskih postaja i desetke sela međusobno udaljenih stotinama kilometara. Uz Nawindu don Marino je boravio u postajama Ibolelo, Samisisi, Mboma, Salvelo i Namenja. U njima je slavio mise te sakramente krštenja i vjenčanja. Pratili su ga katehist Thomas, župni suradnik Keby, vozač Namacando i ministrant Matias. Sveukupno je imao 86 krštenja i četiri vjenčanja.

– Žene se uglavnom stariji parovi koji imaju uvjete za katolički brak. Brak tamo nije stabilna institucija jer je podložan tradicijskim pravilima, a uvriježena je i poligamija. Po selima sam susreo stotine predivnih ljudi i djece, živio s njima, molio se, jeo, plesao, “tuširao“ se u rijekama, noćio u selima... Ovi ljudi u materijalnom smislu nemaju ništa: struje, vodovoda, interneta, telefona, plina, pokrivača, odjeće. Kolibe su im od blata prekrivene slamom, hrane se uglavnom bijelom palentom, spavaju na zemljanom podu. Većinom su nepismeni. Djeca nemaju nikakvih igračaka, ako imaju komad odjeće, sretna su i zadovoljna.

Unatoč tolikoj neimaštini, nigdje se nije susreo s toliko ljudske dobrote, čestitosti, iskrenosti, susretljivosti, osjećaja za druge i one duboke istinske radosti.

– Kad kažem koliko su i kako sretni i radosni, naši ljudi obično reagiraju: pa ne znaju za bolje! Nije istina, znaju oni i za bolji komad odjeće, znaju oni da postoji i obuća, solarne ploče koje im mogu dati struju, pokrivači, za bolju hranu… sve oni znaju, ali oni toga nemaju niti si bilo što od toga mogu priuštiti. Nitko tko me pitao za pomoć nije pitao za odjeću, obuću, mobitel, nego: “Father, možeš li pomoći da se školujem!” Ovdje se zbilja potvrđuje ona narodna: “Nije sretan onaj tko puno ima nego onaj tko malo treba.” Zanimljivo je da u ovim selima nema razbojstava, kriminala, droge, krađa, alkohola, a mi mislimo da oni nisu civilizirani. Teško mi je shvatiti da tzv. civilizirani čovjek 21. stoljeća, koji ne zna što će od izobilja, mirno spava znajući da milijuni žive u krajnjem siromaštvu. Ovi ljudi, a posebno djeca, trebaju našu ljubav i pomoć.

Don Marino nam je opisao i jedno selo za koje su mu rekli da su tu ljudi koji bi željeli postati katolici i da bi željeli da ih “father” posjeti.

– Bez razmišljanja sjeli smo u auto i vozili dva sata do Mambongwea. Tolike zapuštenosti, bijede i siromaštva nisam nigdje vidio. Oni nemaju ništa! Djeca su prvi put vidjela bijelog čovjeka, stalno su ponavljala “mukuwa”, moja mi je pratnja objasnila da to znači “bijeli čovjek“. Skupili su se ispod stabla i iznijeli svoje razloge zašto žele postati katolici. Katehist Thomas objasnio im je što to znači i koji su daljnji koraci. Na taj način, ispod stabla, u Africi počinje i nastaje katolička zajednica. To su selo prozvali mojom “župom“ – kazao nam je don Marino i zaključio:

– U Zambiji sam susreo siromašnu i poniznu Crkvu koja evangelizira, a ne administrira, koja služi, a ne vlada, Crkvu koju ne zanima politički utjecaj i moć. Mogu slobodno kazati da se radi o Crkvi koja u naviještanju upotrebljava metodologiju apostolskih vremena i zato mislim da je budućnost Katoličke crkve u Africi. Don Boris bez pomoći dobrih ljudi iz Hrvatske i svijeta ne bi mogao učiniti ništa. I doista, uvjerio sam se da postoje dobri ljudi koji pomažu najpotrebitijima. Kao primjer mogu navesti gradnju bolnice u Nawindi koju je financirao jedan ugostitelj iz Novalje, a nastavio ju je i dalje financirati godišnjim donacijama. Prije mog odlaska u Zambiju mala župa Splitsko-makarske nadbiskupije, Vinišće, sa svojim župnikom don Marinom prikupila je kroz tjedan dana 5000 eura za pomoć misijama velečasnog Borisa. Spomenuo sam veliki projekt u Nawindi, radi se o učeničkom domu čiji bi kapacitet bio 100 đaka, 50 dječaka i 50 djevojčica. Gradnjom ovog doma djeci iz udaljenih i siromašnih sela omogućilo bi se srednjoškolsko obrazovanje jer u Nawindi postoji državna osnovna i srednja škola. Za ovaj dom projekt je izradio jedan zadarski arhitekt, a jedan zadarski poduzetnik osigurao je 200.000 američkih dolara. Nedostaje još 100.000 dolara da bi se financijska konstrukcija mogla zatvoriti.

Svi su navijali za Hrvatsku

Bilo bi lijepo kad bi ovaj projekt do kraja financirali Zadrani. Ovim putem potičem, pozivam i molim zadarske poduzetnike da pomognu u zatvaranju financijske konstrukcije ovoga projekta. Padaju mi na pamet i naši zadarski reprezentativci, bilo bi lijepo kad bi i oni pomogli u realizaciji ovog projekta jer je cijela Zambija, a posebno misije don Borisa, tijekom Svjetskog prvenstva, navijala za nas.

Zambija je prekrasna zemlja, poznata po prirodnom fenomenu Viktorijini slapovi. Uz mnoge parkove prirode, ovdje je i park South Luangwa, jedan od najljepših u Africi, ali i na svijetu. Sad je u Zambiji zima, noćne temperature spuštaju se do pet stupnjeva, a dnevne penju do 35. Trenutačno je i sušno razdoblje, naime kiša ne pada od travnja do studenog. Zambija jest siromašna zemlja u materijalnom smislu, međutim bogata je djecom i zato će imati budućnost. Zambija je, prije svega, zemlja divnih ljudi vesela i otvorena duha među kojima sam se osjećao kao među svojima. Oduševila me njihova plemenita životna jednostavnost – kaže don Marino. Nalata Zambia, nalata Nawinda. Luka bonana!