Don Lush - tri desetljeća druženja i humanitarnog rada

Dr. don Lusha Gjergjija uz Majku Tereziju i papu Ivana Pavla II. smatraju najzaslužnijim za senzibiliziranje svijeta za kosovsko pitanje. Štoviše, velik broj intelektualaca želio ga je za predsjednika Kosova.
– Odbio sam kandidaturu za predsjednika Kosova jer nikada nisam imao ambiciju baviti se politikom. Ja sam katolički svećenik, intelektualac i stavio sam se na raspolaganje Bogu s jednom jedinom željom – da zbližimo ljude različitih vjera i nacija i da budemo most koji će dokazati da dobro nije samo srpsko, niti samo albansko.

Majka Terezija
Zahvalan sam Bogu i Crkvi što su mi dopustili da u teškim vremenima budem glasnik svoga naroda i na taj način pokažem svijetu istinu o Kosovu. Ali, da je istu sudbinu proživljavao srpski narod na Kosovu, ja bih tada bio uz njih. Uvijek ću biti na strani onih koji trpe nepravdu, a tu nema mjesta politici – rekao je don Lush.

– Žao mi je što Majka Terezija nije dočekala neovisnost Kosova. Kada je 1991. izbio rat u Hrvatskoj i odmah se proširio na Bosnu i Hercegovinu, ona je intervenirala kao majka i vjerskim i političkim vođama u svijetu govorila da zaustave to krvoproliće.

Koliko je bila uporna pri tome, govori i činjenica da se Bill Clinton otišao pomoliti na njezin grob u Calcutti, gdje je svojim čuvarima rekao: “Ostavite me nasamo, želim se još jednom suočiti s njom.” Na grobu je ostao 45 minuta, a jedino što je rekao bilo je: “Tvoju želju sam ispunio i oslobodio Kosovo od agresora, a sada se ti moli Bogu za Ameriku i za moj narod!” – govori don Lush. S Majkom Terezijom, o kojoj je slušao još kao dijete, don Lush se prvi put susreo 1968. u Rimu, koji je Majka Terezija posjetila na poziv Ivana Pavla VI.

– Susret s Majkom Terezijom za mene je bilo senzacionalno otkriće. Iako sam se cijelu noć prije toga pripremao za razgovor s njom, kada sam se našao pred njom kao pred rođenom majkom, sve je palo u vodu, a ja sam samo uživao u njezinoj skromnosti, dobroti i otvorenosti. Pričala je o svom životnom putu, o siromasima, o gubavcima, a ja sam kao 18-godišnji student upijao svaku njezinu riječ i otkrivao svijet koji mi je do tada bio nepoznat. Shvatio sam da se nalazim pred velikom i svetom ženom i donio odluku da ću joj posvetiti dio  svoga života, u želji da osjetim kako iz tako malog, sitnog tijela dolazi tolika duša, energija i ljubav.

Taj je susret trajao dva i pol sata, a ja sam nakon njega počeo pisati bilješke i skupljati materijale o njoj, tako da sam već 1979., kad su joj uručili Nobelovu nagradu za mir, izdao prvu monografiju “Naša Majka Terezija” – prisjeća se don Lush. Nakon tog prvog susreta u Rimu, Majka Terezija i don Lush nastavili su se susretati i sljedeća tri desetljeća. Sve što je u tom dugom vremenskom periodu napisao u svojih 55 knjiga, inspirirano je, kaže don Lush, riječima Majke Terezije “Mi smo olovka Božja! Bog treba pisati našim životima!”
– Naši su životi postali isprepleteni. Pratio sam je izbliza i izdaleka, a zajedno smo organizirali i otvaranje kuća i centara za siromašne u Zagrebu, Skopju, Peći, Budimpešti, Bukureštu, Varšavi i drugdje.

Život sa siromasima
Kao naš prvi susret, i svaki sljedeći je bio do te mjere značajan i plemenit da sam svaki put iznova doživljavao iskustvo nečeg izvanrednog. Iako je za mnoge izgledala kao tvrđava, meni je otvorila srce i postala na taj način moja doživotna inspiracija. Majka Terezija je u svom životu imala dvije okosnice: Boga i čovjeka. To su bili kolosijeci, pruge koje se nikada nisu bližile, ali niti udaljavale. Imala je taj savršeni paralelizam, sve za Boga, sve za čovjeka. Govorila bi: Ako vjerujemo u Boga, nemoguće je ne vjerovati u čovjeka.

Najviše je patila zbog ratova, prezirala je oružje i krvoprolića, ali nikada nije izrekla osudu. Na majčinski način  trpjela je sa svima koji su trpjeli – govori don Lush. U tri desetljeća iskrenog prijateljstva, don Lush je imao čast upoznati i sve ono u čemu je Majka Terezija uživala.

– Obožavala je poeziju, sva su njezina pisma bila poezija. Imala je nevjerojatan dar zapažanja koji bi s lakoćom prenosila na papir. Mnogi su rekli da je trebala dobiti i Nobelovu nagradu za književnost.

Osim pisanja, voljela je glazbu, a imala je izuzetan glas i izvanredno je svirala mandolinu. Bila je umjetnica u pravom smislu riječi, a ništa manje nije uživala ni kao profesorica povijesti i zemljopisa, koje je predavala 18 godina kao loretska sestra. No, to su sve bile njezine sklonosti u mlađim danima, a kasnije, svaku minutu svoga života trošila je da dokaže kako ljudi mogu i trebaju živjeti u miru. Živjela je sa siromasima i za siromahe, pod bijelom zastavom izvlačila djecu iz pakla ratova – prisjeća se don Lush.