Na kauču s čovjekom s Trumpova kauča

Michaela Wolffa, čovjeka koji je ovih dana doveo Trumpovu administraciju do ruba živčanog sloma tako što je više od pola godine sjedio na kauču u zapadnom krilu Bijele kuće i bilježio sve što se događa u toj ludoj kući, upoznao sam također na kauču. Ali kauču njegova doma u East Villageu u New Yorku.

Intervjuirao sam ga u njegovu domu prije osam godina, za mog kratkog, ali slatkog mandata dopisnika hrvatskih dnevnih novina iz Amerike. Ne znam je li Wolff u međuvremenu selio, odnosno je li taj stan u kojem je primio i mene isti onaj stan u kojem je ugostio Rogera Ailesa i Stevea Bannona na sad već čuvenoj večeri koja je poslužila kao scena za otvaranje Wolffove eksplozivne knjige “Fire and Fury”.

Ali znam da smo razgovarali o medijima i da smo se pitali gdje će novinarstvo biti za 10 godina. Da nam je netko te 2010. rekao gdje će Wolffovo novinarstvo biti za 8 godina, na ovom vrhuncu na kojem je ovih dana nakon objave tako duboko insajderske knjige o najsumanutijem američkom predsjedniku u povijesti, naravno da ne bismo vjerovali.

Ali sjećam se da je Wolff, na pitanje kako će novinar izgledati za 10 godina, te 2010. odgovorio da ne zna: “Kvragu, nemam pojma, ali optimističan odgovor mogao bi biti da je ovo vrijeme nevjerojatnih prilika jer ne samo da ja nemam pojma, nego nitko živ nema pojma”.

Njegova poanta je bila da se toliko stvari mijenjaju u novinarstvu da to što nitko ne zna gdje su granice mogućeg predstavlja zapravo priliku za najbolje među nama; a kao što Wolffova knjiga zorno pokazuje, i u američkoj politici se stvari toliko mijenjaju da nitko nije imao pojma što Trumpova dozvola neograničenog pristupa Bijeloj kući nekom novinaru koji piše knjigu može donijeti. Wolff je tu situaciju u kojoj nitko nema pojma što se događa iskoristio na najbolji novinarski način.

Teško je u par rečenica opisati koliko je eksplozivna Wolffova knjiga o Trumpu. Ali, ukratko, sudite samo po ovome. Toliko eksplozivna da je, u roku od nekoliko sati nakon što su njezini prvi isječci objavljeni u američkim medijima, predsjednik Donald Trump priopćio da je čovjek koji mu je vodio kampanju i potom služio kao glavni strateg Bijele kuće jednostavno - lud. Steve Bannon, koji je još k tome sjedio i u Vijeću za nacionalnu sigurnost, po Trumpovu priznanju zapravo je “sišao s uma”.

To kaže predsjednik kojega je vlastiti šef diplomacije ranije opisao kao “morona”.

Zastanite na tren, izbrojite do deset i razmislite o stupnju opasne ludosti koja je preuzela najmoćniju svjetsku demokraciju, o kojoj ovisi stabilnost i razvoj čitavog modernog svijeta.

Da, o tako ozbiljnoj i opasnoj količini ludosti se radi. Wolffova knjiga nudi bezbroj detalja, ali najvažnija spoznaja koja se javlja objavom ove knjige jest ona o psihofizičkoj sposobnosti Donalda Trumpa da obnaša dužnost predsjednika SAD-a. Istina, mnogim običnim promatračima izvana to je bilo vidljivo i ranije. Nije baš kao da je Trump u kampanji osvajao birače svojim intelektualnim vještinama, pametnim govorima i finim manirama; upravo suprotno. Ali ono što Wolffova knjiga otkriva jest to da svi oko Trumpa, njegovi najbliži suradnici unutar Bijele kuće, shvaćaju da je riječ o čovjeku upitne mentalne stabilnosti. Car je gol.

Taj najvažniji aspekt Wolffove knjige potaknuo je samog Trumpa da na Twitteru objavi nekoliko moždanih isprdaka koji kulminiraju tvrdnjom da on ne samo da je pametan, nego je genijalac. “I to vrlo stabilan genijalac”, napisao je Trump o samome sebi.

Drugim riječima, Trump tvrdi: nisam lud! To podsjeća na čuvenu izjavu predsjednika Richarda Nixona, koju je dao pod pritiskom istrage o aferi Watergate: “I’m not a crook” iliti “nisam kriminalac”.

Sjećam se još jednog zanimljivog sugovornika kojeg sam 2010. intervjuirao u Los Angelesu, Salvatorea Polisija, koji je zaista bio kriminalac, tipični mafijaš u New Yorku 1970-ih, a potom zaštićeni svjedok FBI-ja protiv velikog mafijaškog bossa Johna Gottija. Polisi mi je ispričao kako su svi ti kriminalci poput njega gledali tu Nixonovu izjavu na televiziji i smijali se: “Svi smo se smijali jer naravno da je bio kriminalac, ali time smo opravdavali i sebe: ako je predsjednik kriminalac, cijela vlada je kriminalna i korumpirana, zašto bismo se onda mi trebali osjećati krivima”.

Koliko državnika manjih država od Amerike, koliko političara, koliko prosječnih pokvarenjaka i običnih ljudi danas, kad vidi po svemu sudeći sumanutog predsjednika i “lidera slobodnog svijeta” kako se ponaša u Bijeloj kući, opravdava svoje loše ponašanje njegovim?