Dogodilo se na današnji dan: Donald Trump 20. siječnja 2017. svečano je uveden u položaj predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Tajkun preobražen u „lidera slobodnog svijeta“ u inauguracijskom je govoru ponovio obećanja koja je dao u začudnoj, ali – pokazalo se – efikasnoj izbornoj kampanji.
Istaknuo je da „zaboravljeni muškarci i žene naše zemlje više neće biti zaboravljeni“, odnosno zanemareni, pa i da će obični Amerikanci „ponovo biti vladari“. Na kraju toga obraćanja obavezao se okupljenom mnoštvu u Washingtonu D.C. i svim građanima da će zajedno s njima Ameriku ponovno učiniti snažnom, bogatom, ponosnom, sigurnom i velikom (tim redom).
Godina prošla, dani nikada
U govoru nije izrekao pojmove demokracija i ljudska prava koji su nosivi za politički sustav SAD-a. Ipak je ustvrdio sljedeće: „Moramo izražavati svoje misli otvoreno, raspravljati o svojim neslaganjima iskreno, ali uvijek slijediti jednodušnost. Kad je Amerika ujedinjena, Amerika je sasvim nezaustavljiva“.
Godina je prošla, dani nikada. Parafraziram upečatljiv naslov knjige uzničkih uspomena zlosretnog glumca Žarka Lauševića najviše zbog toga što su se zbog mučnih političkih zbivanja u mnogima od minulih 365 dana nebrojeni građani Amerike, a i drugih zemalja, osjećali kao da liberalnoj demokraciji u toj zemlji neposredno prijeti zatvor ili čak da je ona već „iza brave“. Čvrste rešetke i debele zidove istinskoj slobodi, onoj koja povezuje ljude u političku zajednicu, uskogrudnim su i ciničnim djelovanjem u posljednjih dvanaest mjeseci često postavljali populizmom zadojeni predsjednik i njegovi pobočnici. Donald Trump je zajedno sa suradnicima koje je, izuzevši članove svoje obitelji, uglavnom mijenjao kao po tekućoj vrpci, već proveo izvjesne mjere koje su s onu stranu općega dobra i lišene potpore većega dijela javnosti. Primjerice, zajedno s Kongresom izmijenio je porezni sustav u korist imućnih i suzio prostor za pojedinačno korištenje reforme zdravstva (Obamacare) koja je socijalno najblagotvorniji učinak prethodne vlade. Novi predsjednik vodi rigidnu antiimigrantsku politiku pa i dalje – barem na riječima – inzistira da će njegova administracija podići veliki zid na granici s Meksikom i na druge načine sprečavati useljavanje. Trump i kao predsjednik ulazi u teške konflikte s važnim pravosudnim i drugim institucijama. Dodatno je raspirio svađe s raznovrsnim društvenim skupinama i akterima; grubo je vrijeđao žene, primjerice prije dva mjeseca senatoricu iz New Yorka Kirsten Gillibrand; putem Twittera i na druge načine više je puta diskreditirao uglednike i obične građane, suparnike i (bivše) saveznike, države, pa i dijelove svijeta… Imajući u vidu navedeno, ne treba čuditi što se u znatnom dijelu američke i strane javnosti predsjednikovanje Donalda Trumpa još od početka doživljava kao velika zbrka. Već dva mjeseca nakon što je 45. predsjednik SAD-a preuzeo vlast magazin Time objavio je veliki članak s naslovom „Teorija kaosa“ u kojemu je upozorio da Trump stremi poremetiti politički sustav. Pri davanju takvih ocjena pak treba imati na umu da je društveni kaos proizveo Trumpa, a ne obrnuto, na što je tri tjedna prije izbora 8. studenoga 2016. u „The Atlanticu“ uputio intelektualac Jonathan Rauch. Novi je predsjednik, međutim, postao glavni generator političkoga, pa time i drugoga kaosa u toj zemlji.
Poruke indignacije
Obećanje Trumpa s inauguracije da će Amerika postati ujedinjena već se sada – stvari su otišle predaleko – može ocijeniti neostvarenim u njegovu mandatu: ta zemlja od mučnoga vremena Vijetnamskoga rata, prvoga u povijesti koji je izgubila, nije bila tako izrazito politički i socijalno podijeljena kao što je sada. Podjele su tim drastičnije s obzirom na to da SAD već neko vrijeme gospodarski stoji razmjerno dobro (nezaposlenost je u prosincu bila samo 4,1 posto), što je ponajviše zasluga mjera vlade Barracka Obame koja je na makrorazini izvukla zemlju iz teške ekonomske krize s kraja prošloga i prvoga dijela ovoga desetljeća. Na mikrorazini stanje je u nekim bitnim aspektima drugačije: više od 60 milijuna siromašnih, velik broj ljudi nema zdravstveno osiguranje, neka područja i urbana središta ekonomski su i kulturno devastirana itd. U dosadašnjoj Trumpovoj vladavini produbljeni su rascjepi između bogatih, koji sada imaju još veću priliku za stjecanje profita, i siromašnih, pa i pripadnika ionako već dulje vrijeme ugroženoga srednjega sloja te između pripadnika rasnih skupina i sljedbenika različitih životnih stilova i kultura...
Kroz prepreke koje postavlja državna vlast i njoj bliski akteri, međutim, sve se više probijaju snažne poruke indignacije. Amerikanci su kroz svoju dinamičnu povijest navikli da otvoreno upućuju kritike (nositeljima) vlasti i vezano za to raspravljaju pa to i čine. Mnogi mediji (više) nemaju lijepe riječi za Trumpa. Čak je i uredništvo politički neutralnih novina USA Today u komentaru seksističkoga napada na senatoricu Gillibrand ustvrdilo kako on „nije podoban ni da čisti zahode u Obaminoj predsjedničkoj knjižnici ni da lašti cipele Georgea W. Busha“. Javnost pak naročito zanimaju – vagoni medija i drugih komunikacija i u digitalnom dobu lako se prikače za spoznajno snažne lokomotive – zamjerke Trumpu i njegovu timu koje istaknuti autori odašilju putem knjiga. Najviše je pažnje izazvala nedavno objavljena „Vatra i bijes. Unutar Trumpove Bijele kuće“ publicista Michaela Wolffa. U njoj je izložena gomila za predsjednika neugodnih uvida, prikupljenih na osnovi 200 intervjua s njegovim bliskim suradnicima uključujući doskorašnjega glavnoga strateškog savjetnika Bijele kuće neokonzervativca Stevea Bannona.
Milijuni ga i dalje podržavaju
Za Trumpa kao političara, dugoročno motreno, osobito su štetne knjige uglednih znanstvenika s kritičkim osvrtima na njegove poruke i postupke. Vršni primjer za to je brošura „O tiraniji. Dvadeset lekcija 20. stoljeća“ koju je prošle godine u New Yorku objavio Timothy Snyder, a promptno je prezentirana i u mnogim zemljama uključujući Hrvatsku. U toj pitko napisanoj, ali interpretacijski vrijednoj knjizi profesor povijesti na Sveučilištu Yale ponajprije demontira idejne i bihevioralne osnove populizma kao fenomena koji ugrožava demokraciju. Najviše iznosi primjere vezane za komuniciranje i djelovanje Donalda Trumpa. Primjerice, njegovo stalno isticanje da mediji i suparnici sustavno koriste „lažne vijesti“ („fake news“), čime je taj političar dao veliki poticaj daljnjem snaženju postčinjeničnoga društva. Tako u desetoj lekciji naslova „Vjerujte u istinu“ Snyder obrazlaže: „Dići ruke od činjenica znači dići ruke od slobode. Ako ništa nije točno i istinito, onda nitko ne može kritizirati vlast jer za to nema nikakve osnove. Ako ništa nije istinito, onda je sve samo predstava. Najbogatiji plaćaju svjetla koja najviše zasljepljuju“.
Polazeći od doprinosa Victora Klemperera, njemačkoga filologa i intelektualca koji se unatoč opasnosti za sebe i obitelj suprotstavio nacistima, američki povjesničar razotkriva obrasce odbacivanja stvarnosti koje koristi Trump. Riječ je uz ostalo o „beskonačnom ponavljanju“ uvredljivih nadimaka usmjerenom transformaciji osoba u stereotipe (npr. „Pokvarena Hillary“) i o poticanju skandiranja na skupovima poput „Zatvori je“ i „Sagradi taj zid“ (tomu sam 13. listopada 2016. i osobno svjedočio na predizbornom skupu u West Palm Beachu, Florida). Što se tiče posljednjih poruka, Snyder ispravno uočava kako one nisu opisivale ono što Trump zaista namjerava provesti kao predsjednik, nego je „sama njihova grandioznost uspostavila vezu između njega i njegove publike“.
Čvrsta veza nedvojbeno je uspostavljena, milijuni u SAD-u i dalje podržavaju najvećega populista među američkim političarima, ali on kao predsjednik ima znatnih teškoća s ostvarenjem svojih obećanja. Ponajviše zato što se u posljednjih godinu dana nije otrgnuo od inercije populističke retorike i akcije, koja jako odgovara njegovoj psihi te dosadašnjoj poslovnoj, političkoj i životnoj praksi. U analizama fenomena Trump uglavnom se zanemaruje da najistaknutiji akteri koji su bitno obilježeni populizmom djeluju u dvije različite situacije: u kojoj kao kandidati streme (osvajanju) vlasti i situaciji kad je imaju nakon pobjedničkih izbora.
Populist po osvajanju vlasti zapravo nalikuje na patološkoga zavodnika koji je zbog ovih ili onih razloga stupio u brak. Stare navike teško umiru, kako pjeva i u starosti prpošni Mick Jagger, pa takav lik ima goleme teškoće u prilagođavanju novim zahtjevima. Također, politički lider koji je prevladao na izborima sredstvima rabeći sredstva populizma kad-tad se suočava s time da takvi alati puno slabije djeluju u uvjetima svakodnevnoga obnašanja vlasti. Populistički akteri uglavnom su toliko nemeritorni za vladanje koliko su vješti u uvjeravanju birača. Tu ocjenu potvrđuje više primjera, poglavito populista koji su poput Trumpa u ranijoj karijeri bili uspješni poduzetnici: Silvija Berlusconija, Željka Keruma... Državom ili gradom u predstavničkoj se demokraciji svakako drugačije kormilari nego što se vodi kompanija u privatnom vlasništvu. Uspješno političko upravljanje išće set veoma različitih znanja i umijeća, dok za učinkovito populističko obraćanje građanima treba puno manje od toga. To manje je prokušani talent u komuniciranju i snažno, opetovano slanje poruka kako je baš taj akter na strani poštenoga i dobroga naroda koji varaju korumpirane i zločeste političke i druge elite te da upravo on – znakovito: među populistima je jako malo žena – raspolaže jednostavnim rješenjima za komplicirane ekonomske i druge probleme.
Dodatna teškoća populista koji se uspne na vlast slijedom zavodljivoga kritiziranja elite je u tome što se po svome stilu (stanovanje u palači vlasti, prevoženje u limuzinama i komfornim letjelicama, druženja s političarima i drugom „društvenom kremom“…) odvaja od obične čeljadi koju se kao „jedan od nas“ obavezao predstavljati. Vladajućega populista slijedom toga i drugih razloga i neki raniji simpatizeri lako mogu početi shvaćati kao sastojak, pa i predvodnika one iste elite koju je žestoko napadao prije izbora. Donald Trump s tim u vezi ima posebno velik problem s obzirom na to da je kao bogataš i prije nego što se počeo baviti politikom bio istaknuti pripadnik društvene elite.
Najviše mu nedostaje meritornost za najvišu političku dužnost: mnogi upućeni smatraju Trumpa političkim amaterom. Primjerice, magazin Time ga u novom broju u naslovu obimne analize prve godine mandata naziva „nepredsjednikom“ i ustanovljava da je „Trump predsjednik koji je izgleda gotovo uzrujan položajem koji drži“. Njegova uznemirenost povećava se zbog nedostatka kompetencija, a to mu s druge strane pojačava anksioznost.
Pouke ‘poštenog Abea’
Ipak, razmjerno velika potpora sadašnjem šefu države u SAD-u usprkos njegovim verbalnim ispadima, nemuštom upravljanju i drugim greškama i nedostacima još će se neko vrijeme uglavnom održati. I to najviše jer je njegovim pristalicama važno što se on bespoštedno suprotstavlja pripadnicima u mnogo čemu sterilne i samodovoljne, u javnosti prilično omražene političke kaste i drugim uglednicima, kao i sebi nesklonim medijima, pri čemu zabavlja nemali dio pučanstva. Također, Trump promiče konzervativni, a kod mnogih i zatucani svjetonazor koji je jako raširen i tvrdokoran u SAD-u, posebno na jugu i središnjem dijelu te zemlje. Populistički stil, dakle, u nekoj mjeri uspijeva i kad je populist na vlasti. Ali akter koji intenzivno koristi taj stil i na visokoj dužnosti ustvari nema lijepu političku budućnost i neće ostati po dobrom zabilježen u povijesti. Abraham Lincoln opravdano je upozorio: „Možete varati neke ljude sve vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme“. „Pošteni Abe“ izgubio je izbore za Senat SAD-a u vezi s kojima je izrekao tu čuvenu misao (debata sa Stephenom Douglasom 2. rujna 1858. u Clintonu, Illinois), ali je slijedom istinski demokratskoga i slobodarskoga djelovanja s onu stranu populizma, poglavito kad je bio predsjednik, ostao upamćen kao jedan od najvećih političara u povijesti.
Na čem ste g. Laliću? Dugo ne pročitah ovoliku količinu bedastoća!