Molitva se od prošlog tjedna čuje tu pod 40-metarskim minaretom u slovenskoj metropoli, između Šiške i Bežigrada. Više od pola stoljeća čekali su vjernici muslimanske vjeroispovijesti taj trenutak. Ljubljana je, eto, posljednja metropola u našem susjedstvu koja je dobila – džamiju. Najmodernija džamija u Europi otvorila je svoja vrata, posljednji radnici su otišli, a prvi vjernici ulaze. Prijelomni trenutak za muslimane u Sloveniji.
– Dosad smo na molitvu morali ići u džamiju u Zagreb, jer jedno je moliti se u džamiji, a drugo u dnevnoj sobi ili prenamijenjenom skladištu. Nemam riječi kojima bih opisao svoju sreću – kaže nam Esad Mujčić (63) nakon što je izišao s molitve.
Selili se pedeset godina
– U Ljubljani živim posljednjih 45 godina, i otad se priča o gradnji džamije. Prošli smo mi vjernici prošlih pola stoljeća cijeli grad seleći se s lokacije na lokaciju, no sve su to bila polovična rješenja. Najprije smo imali kuću u Grablovičevoj ulici, u koju je moglo stati stotinu ljudi, možda i manje. Godine 2007. preselili smo se u Pržan u nešto veću kuću, pa smo zatim nekoliko godina bili u starom skladištu građevinskog materijala koje smo sami adaptirali. Molitve smo kasnije održavali i u ljubljanskim Fužinama, u najmu je bio jedan stari vojni objekt, pa za bajrame u halu Tivoli. Kažem, prošli smo cijeli grad, selili smo se pet puta i sad smo napokon tu, u džamiji koja će ostati za sva vremena... – presretan je Mujčić te poentira:
– Za mene vjernika to je kao da sam iz prastarog fiće sjeo u Mercedes! Zapravo, ma kakav Mercedes, kao da sam sjeo u..., ma ni sam ne znam, u Jaguar! E da, Jaguar. Iz fiće u Jaguar. To je prava usporedba.
Muftija Nedžad ef. Grabus, vjerski vođa muslimana u Sloveniji, kojih ondje ima otprilike 80.000, dočekuje nas na ulazu i kaže:
– Donedavno smo zaista zbog džamije išli u Zagreb, a sada Zagrepčani mogu i k nama u Ljubljanu.
Fotografija nestala u krađi
Koja je ljepša, zagrebačka ili ljubljanska džamija?
– Naša! Nije provokacija, već je vrijeme drugo. Tehnika napreduje, načini gradnje. Znate, za mene je u doba kad sam bio student, zagrebačka džamija bila simbol kako džamija treba izgledati. A danas, desetljećima kasnije, koncepti su se promijenili. Vjerujem da će i vjernici iz Hrvatske dolaziti u našu džamiju, kako bi osjetili duhovnost, njezin intenzitet, na jedan drugi način – priča muftija Grabus.
Sjećate li se doba kada je u Zagrebu otvorena džamija?
– Kako da ne! Bio sam te 1987. godine u vojsci. Kao mladi vojnik u Podgorici...
Koji ste bili rod?
– U vojsci? Intendant! Znate li što je to? Kuhar! Svi su iz moje generacije odlazili u pješaštvo, a mene su, kako sam još bio u četvrtom razredu srednje škole, pozvali u vojsku ipak par mjeseci kasnije. I završio sam u kuharima. Uh, kad se sjetim toga doba, kuhalo se sve, a najčešće grah – prisjeća se veselo svoje mladosti vjerski vođa pa dodaje:
– Meni je, baš u vojsci, jedan vojnik pokazao časopis u kojem je bio odličan tekst o otvorenju zagrebačke džamije. Tek sam kasnije, nakon što sam završio vojsku, prvi put i ušao u nju. Imao sam sjajnu fotografiju iz mladosti baš iz zagrebačke džamije na Borovju, uhvatio me jedan fotograf u duhovnom stanju. Nažalost, za vrijeme rata u mojem stanu u Sarajevu pokradene su sve stvari, sve je nestalo, a jedna od onih stvari koje nikad nisam prežalio upravo je i ta fotografija iz Zagreba.
Danas, kad ulazite u ljubljansku džamiju, novu, vašu, kako to uspoređujete s prvim ulaskom u džamiju na Borovju?
– U zagrebačku sam ušao kao promatrač. Sve je već bilo gotovo. A u gradnju ljubljanske džamije bio sam uključen od samog početka. Od ideje do realizacije. Od same ideje koju smo 2006. razrađivali gradonačelnik Ljubljane Zoran Jankovič i ja, do kupnje zemljišta, natječaja, pa sve do prve molitve koju smo imali prošli tjedan, u petak 7. veljače. Muftije u pravilu imaju džamiju u koju se mogu uspeti na mimber, odnosno govornicu, i održati govor vjernicima, a ja sam morao proći mnogo teži i dulji put da bih održao taj govor. Morali smo je sagraditi, ali uspjeli smo!
Kako je izgledala ta prva molitva? Pet desetljeća pokušavali su muslimani u Ljubljani sagraditi svoje sveto mjesto...
– Mnogo ljudi bilo je na molitvi. I to ne samo onih koji su došli na molitvu, ne samo vjernika, nego i susjeda Ljubljančana koji su iz znatiželje došli vidjeti kako džamija izgleda. Najvažnije je da smo sve zaključili, dugovanja nemamo i ove godine u lipnju imat ćemo službeno svečano otvorenje. Dolaze uzvanici iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Katara... – ponosan je muftija Grabus.
Džamiju gradili i Hrvati
Impresivna građevina, koja nije samo vjerski objekt nego i kulturni centar, ima restoran, sportsku dvoranu... U neposrednoj je blizini centra, nije na periferiji kao u mnogim drugim gradovima u Europi. Dominira bijeli beton koji izdaleka izgleda kao mramor. Bijela boja simbolizira – čistoću. Vjernici se prema džamiji penju blagim nagibom, sakralni dio je podignut pa odaje dojam kao da lebdi u zraku. Pet je objekata, uz džamiju su i umivaonici za obredno umivanje prije molitve, obrazovni dio, upravna zgrada u kojoj je ured muftije, molitveni dio...
– Ljeti će se molitve moći odvijati i na otvorenom, na ovom trgu – priča Nevzet Porić, potpredsjednik Mešihata Islamske zajednice u Sloveniji, te dodaje:
– Mrežu koja dominira, ovu čeličnu konstrukciju – radila je tvrtka iz Velike Gorice Produkt Bastal. Neke hrvatske tvrtke radile su i vrata u džamiji.
Zašto mreža na fasadi?
– Mrežu su arhitekti Bevk i Perović, koji su projektirali džamiju, uzeli kao motiv iz bosanske kuće. Mreža odnosno “mušebeci” dijele dio kuće za žene i muškarce. Sama džamija građena je u obliku kocke odnosno ćabe kakva se nalazi i u sredini velike džamije u Meki. A u džamiji dominira kupola od tekstila, čija plava boja simbolizira nebo i blizinu Boga. Ispod kupole je mihrab, niša usmjerena prema Meki, a kraj nje su natpisi – lijevo “Muhamed”, desno “Alah”. U samom kutu džamije je mimber, govornica na kojoj stoji imam, vođa molitve. Tepih je veličine 1200 kvadrata. Dizajniran je u Sloveniji, a izrađen u turskoj pokrajini Manisi – govori glavni tajnik slovenske Islamske zajednice vodeći nas novim vjerskim objektom.
Džamija ima mjesta za 1400 vjernika, investicija je vrijedna 34 milijuna eura, a 28 milijuna dala je država Katar.
Jesu li investitori iz Katara isti oni koji su pomogli gradnju nove džamije i u Rijeci?
– Jesu. Emir države Katar šeik Temim bin Hamed Al-Tani okončao je ono što je započeo njegov otac šeik Hamed bin Halifa Al-Tani. Hamed je započeo financiranje projekta ljubljanske džamije, a potom je njegov sin, nakon što je preuzeo vlast, to i nastavio. Neizmjerno smo zahvalni tim ljudima što su nam pomogli. Čelnici Katara financirali su i gradnju Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, zatim Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, džamiju u Rijeci i našu ljubljansku džamiju. Uz to, emiri Katara pomagali su i gradnju džamije u Londonu – objašnjava gospodin Porić.
Od džamije gradili kuće
Molitve se održavaju pet puta dnevno, a za vrijeme našeg posjeta jednu je vodio i naš sugovornik Nevzet Porić.
Ipak, ovo nije prvi minaret u povijesti Slovenije, već – drugi. Što se dogodilo s prvom slovenskom džamijom?
– Prošlo je stotinu godina, a ona se u međuvremenu urušila. Prva džamija, mala, vojna, sagrađena je 1917., no nakon Prvog svjetskog rata je porušena. Imamo fotografije, no nije je bilo moguće obnoviti jer je na privatnom zemljištu. Džamija je građena na tromeđi Italije, Slovenije i Austrije, u malome mjestu Logu pod Mangartom nedaleko od Boveca. Postoje različite verzije o tome kako se urušila. Neki kažu od vremena, a neki da je lokalno stanovništvo materijal od napuštene džamije koristilo za gradnju kuća.
Zašto se toliko dugo čekalo da Slovenija dobije takav vjerski objekt?
– Džamija u Ljubljani dugo je bila političko pitanje. Sve do dolaska Zorana Jankoviča na čelo grada nije bilo volje da se riješi to pitanje. Prethodne vlasti, od sedamdesetih i osamdesetih pa sve do 2006. pronalazile su uvijek neki razlog da se to ne napravi. Srećom, političko je pitanje riješeno, zatim je to postalo pravno pitanje, što je relativno brzo riješeno, a potom administrativno, koje je riješeno u samo dva mjeseca. Vjerujemo da su Ljubljančani tu građevinu prihvatili kao svoju. I da će svima biti na ponos... – zaključuje Porić.
Odlazimo u sam centar Ljubljane. Brzo se od džamije stiže do centra. Voze autobusne linije 7, 12, 14, 6... Što kažu stanovnici Ljubljane? Treba znati da je prethodnih godina bilo nesuglasica zbog gradnje, čak je spominjan i referendum o visini minareta, no svi su problemi brzo rješavani. Samo je jedan od gradskih vijećnika bio protiv gradnje. Kasnije, kada se donosila odluka o posljednjem dokumentu za gradnju, gradsko ga je vijeće jednoglasno usvojilo. To je povijest. Džamija je tu, gotova, sagrađena, u funkciji. Usporedbe radi, minaret je visok 40 metara, a najviši neboderi u centru visoki su 70 metara. Što kažu susjedi?
– Nova džamija je sjajna stvar za grad! – kaže Luka Toman (31) dok šeće pse u centru Ljubljane.
– Sada i susjedi islamske vjeroispovijesti imaju pravo mjesto za molitvu. Dosad su na zajedničke molitve odlazili u dvoranu Tivoli, što nije bilo dostojno rješenje. Zadovoljni smo kako stvari u gradu funkcioniraju. Eto, pomaknuli su i automobile iz centra, pa naši psi Ice i Po, samojed i čau-čau, mogu bezbrižno šetati gradom – kažu Luka i Urša Sivec (25).
Grade se mostovi, fasade...
Na Tromostovju, umirovljenik Andrej Komac (72) kaže:
– Džamija se lijepo uklopila u vizure grada. Riječ je o modernoj građevini. Oplemenila je okolinu, pa tamo su prije bila samo neka skladišta, u blizini je željeznička stanica, držali su stare lokomotive. Sporilo se oko toga treba li minaret biti viši ili niži, ali meni se sviđa. Dobra je to stvar, pa čekali su od 1969. – govori Ljubljančanin Komac.
A što kaže struka? Miran Gajšek predvodi gradski odjel za urbanizam posljednjih 15 godina te je i sam zajedno sa dogradonačelnikom prof. Janezom Koželjem, kao član žirija, sudjelovao u izboru natječajnog rata za ljubljansku džamiju.
– Ono što je bitno, gradonačelnik Zoran Janković je pobijedivši na izborima u jesen 2006. kao jednu od točaka programa imao upravo gradnju džamije. Na jedan smo zajednički nazivnik stavili koncept urbane regeneracije Ljubljane. Ne radimo novu Ljubljanu pokraj Save, već sve što se radi u gradu radi se u – njezinu centru. I zbog toga je lokacija za džamiju dobra, u smislu te nove urbanizacije. Sada je i taj dio grada uz željezničku prugu, nekad prepun skladišta, postao mjesto kojim se ponosimo. A riječ je o lokaciji kraj Slovenske i Dunajske ulice, koje su glavne gradske magistrale. Taj se prostor može i širiti, razmišlja se o gradnji 600 do 800 stanova, možda i poticajne samogradnje u tom dijelu. Džamija je prvi primjer urbane regeneracije u južnom dijelu Bežigrada.
Koliko je radova pristiglo na natječaj za izgled džamije?
– Četrdeset i četiri iz cijele Europe. Pobijedili su Slovenci Matija Bevk i Vasa J. Perović. Bilo je puno rješenja, od prijedloga da izgleda kao džamija kakve su se gradile u 15. stoljeću, sve do vrlo modernih. Izabrali smo najbolji prijedlog, uvjeren sam.
Što se još gradi u Ljubljani?
– Gradili smo garaže, napravili smo osam novih mostova preko Ljubljanice, sad radimo galeriju Cukrarna...
I fasade su sve uređene...
– Obnovili smo više od 200 fasada u samom središtu grada. A zgrade su iz 16., 17., 18. i 19. stoljeća. Svaka šesta ili sedma još nisu obnovljene. Grad je financirao od 30 do 50 posto, a ostalo stanari. Max Fabiani napravio je 1895., nakon potresa, prvi urbanistički plan Ljubljane. Mi smo na urbanizmu počeli raditi prije 130 godina. Nastavio je Jože Plečnik između dva svjetska rata, pa sve do danas kada imamo plan za 2025. Kontinuitet urbanizma je bitan. A džamija se u to uklapa kao novi simbol grada.
Ako koga interesira. Assad aktualno pobjedjuje Islamiste i Turke u okolici Aleppa. ✌️✌️✌️