Budete li preko njega trčali, trebat će vam od jedne do druge strane dvadesetak minuta, ako ste baš utrenirani. Što većina ipak nije pa će 2404 metra Pelješkog mosta prelaziti automobilom, za samo nekoliko minuta. Devedeset kilometara na sat je ograničenje brzine, i danas je već stajao znak upozorenja vozačima, ali je tijekom dana bio okrenut prema moru kao da je i on pratio revijalni maraton lađa pod povijesnim spojem Komarne i Brijeste, brodice koje su čitav dan prolazile vozeći ljude koji su se divili zdanju, KUD-ove iz svih hrvatskih županija koji su pjevali konačno spojenoj Hrvatskoj.
Budnica u osam ujutro probudila je Brijestu, mjesto s pelješke strane mosta, a stotinjak tamošnjih mještana pripremalo je veliku feštu za 22 sata, jer bilo bi šteta, kažu, da se slavi samo u Komarni.
– Čekali smo ovo godinama. Čekali su to naši očevi i djedovi, čekao je čitav Pelješac, čekala je Hrvatska, čekala je i Europa – govore nam u Brijesti, u kojoj se još radi na spojnim cestama za most. Izgubili smo se i sami na njima nakon što smo ujutro krenuli iz Opuzena, preko Neuma i Stona, kako bismo među prvima koraknuli na završeni spoj Lijepe Naše. Nismo bili jedini, s istom su namjerom mnogi automobilima krenuli put Pelješca, svi redom prelazeći granicu s BiH bez većih zastoja. Tako je zato što je "takav dan", objasnili su nam kasnije u Brijesti.
VIDEO Spektakularni vatromet za otvorenje Pelješkog mosta
Kinezi: Jes, mi zidali
– Puštali su preko granice brže, inače nije baš tako. Svaki dan, praktički, kad idem doma s posla iz Splita, pokazujem što sam kupio u trgovini te račune koji dokazuju da je to baš tako. Došao sam vidjeti most, a to što sam vam sad rekao, nikad više neću morati napraviti – kazao nam je Duje Romić iz Dubrovnika, jedan među prvim šetačima pelješkim čudom. Ili hrvatskim čudom, neka ga zovemo kako hoćemo, kaže nam, a on je za našeg sugovornika i jedno i drugo.
– Žao mi je samo što nisam mogao sudjelovati u utrci preko mosta, inače trčim, ali ozlijedio sam koljeno – govori nam Romić, polumaratonac.
Istu "titulu" ima i Zlatan Leko iz Splita. Druga mu je - penzioner. Prije pet godina, 70-godišnjak vitalan kao mladić počeo se baviti trčanjem, a prva utrka bila mu je Beogradski maraton, koji je "odradio" u majici sa šahovnicom. Puno mu je to značilo, kaže nam, a koliko mu tek znači ovo!
– Hrvatska je napokon spojena. Znate, ja sam inače inženjer, a počeo sam trčati kad sam otišao u mirovinu. Nečim sam se morao baviti i odabrao sam altletiku – govori nam Splićanin, jedna od glavnih atrakcija za fotografiranje danas u Brijesti. Da se ovjekovječe s njim, zamolili su ga čak i Kinezi, koji su od ranog jutra pratili prve pješake na zdanju koje su gradili.
– Jes, mi zidali – kimali su glavom Kinezi koje smo ometali pitanjima dok su razdragano pljeskali nastupima KUD-ova.
– Vi ste radili na mostu? – gnjavili smo ih.
– Jes, mi, ali no ingliš – objašnjavali su nam.
– A hrvatski? – pitali smo.
– Slabo – kazali su nam otpravivši nas našim putem.
Na mostu je upravo razvijena zastava s natpisom "Župa dubrovačka". Jurimo prema njoj. Tata Mateo, mama Sanja i mala Cvita, obitelj Delić iz Župe dubrovačke, ponosno drži zastavu s crveno-bijelim kvadratićima.
– Ako smo dosad htjeli s juga na sjever, morali smo dvaput prijeći granicu. To vam ljeti znači dva-tri sata čekanja. Ovo je san – rekao nam je Mateo Delić. Svoju kći doveo je da vidi budućnost.
– Ona ima godinu i osam mjeseci, a neće se, hvala Bogu, ni sjećati da Hrvatska nije bila spojena – pojasnila nam je Sanja Delić kolika je sreća Pelješki most.
– Nećemo ni mi! – dobacuje ekipa koja pored nas prolazi, napominjući nam da svakako napišemo da se "ovaj maestralan građevinski pothvat vidi i iz svemira". A vidi se, čini se, i iz Australije. Janette Henning, njezina sestra Tina Duignan te suprug Tim Duignan potegnuli su čak iz Sydneya ne bi li se iz Brijeste dokopali prvih koraka po povijesnom spoju. Kako to, pitamo ih.
– Čujte, mi smo vam Jana i Tina Kulišić. Iz Kune nam je tata Tony, ovdje s Pelješca, vidite je odavde, eto – rukom nam s mosta prema mjestu na poluotoku pokazuje Janette Henning. Rodnu kuću njenog oca želi da vidimo.
– Svako ljeto smo ovdje, bez iznimke. Dolazi i svako od mojih desetero unučadi, i suprug je dolazio kad je bio živ. Možda živimo u Australiji, ali ovdje je naš dom. A spajanje mostom dva dijela Hrvatske, bez prelaska granice, jedan je od najljepših događaja kojima sam svjedočila u životu – govori nam Janette, dok nam njezina sestra Tina objašnjava da dolaze i njezini. Dvoje djece baš je prije nekoliko dana otišlo u Sydney. Žao im je bilo što će propustiti otvaranje mosta, ali morali su se vratiti na posao.
"Ovo je spas za narod"
– Svi se mi smatramo Hrvatima. Naša cijela obitelj ima i hrvatsko državljanstvo – kaže nam Tina Duignan.
– Imam i ja! – javlja se njezin suprug Tim, Australac.
– I vi? – ponavljamo pitanje, kao da nam je lagani povjetarac s mosta utjecao na sluh.
– Afkors! – pohvalio nam se Tim, a mi i njega pitamo za dojmove.
– Odličan! – kaže Tim, koji bi dojmove ipak radije iznio na materinskom jeziku. Svojem, je l'. Dopuštamo, naravno, pun je superlativa za Pelješki most Tim. A osim "odlično", ima li još nešto što zna reći na hrvatskom, pitamo ga.
– Još malo bijelog vina, molim. Dodaj pivo – smiješeći se govori Australac Tim. Smijemo se i mi pa vesele sugovornike puštamo da se vrate u svoju rodnu Kunu. Nije im baš najdraže, vele nam, što će kuna uskoro, kad nam stigne euro, ostati samo riječ za životinju i za njihovo mjesto, ali europeizirati se mora, kažu, pa odlaze doma, na kupanje i pripremanje za večernji vatromet. Iz Kune će se on na mostu odlično vidjeti.
Kad će konačno taj spektakl, pitali su nas i Lena te Hans Pfingsttag, koje smo gnjavili dok su gledali maraton lađa. Revijalan, Komarna - Brijesta - Komarna, naravno, u čast mostu, na ponos spajanju.
– Uh, kasno je to navečer, mi moramo ranije spavati – kad smo im rekli da prije 22 neće, pokolebao se bračni par koji je vjenčan više od pola stoljeća. Lena je Pelješanka, 1966. godine otišla je u Njemačku, posao je tražila. Pronašla je – Hansa.
– Dovela sam ga ćaći 1968. i odmah mu se jako svidio. Nakon toga smo se uzeli – govori nam umirovljenica, koja je radni vijek provela u Njemačkoj, a svaki svoj odmor provodi na - Pelješcu. Doma.
– Ovaj je most našem narodu spas. Vidite koliko je to emocija – pokazuje nam Lena Pfingsttag mladi par koji se upravo ljubio nasred Pelješkog mosta. I njezin je Hans tako 1966., sad je više za šetnju, šali se, dok sa suprugom, ruku pod ruku, odlazi u hlad. Ne krivimo je, 36 je stupnjeva, i mi bismo.
A vidimo da bi i Ava, dvoipogodišnja vajmarska ptičarka, prvi pas koji je prošetao mostom. Kujica, bit ćemo precizniji, i jedan pravi "morski pas", hvali je njezin gazda Martin. Prvi joj je to posjet Pelješcu, Orebiću točnije, gdje je njen čovjek kupio kuću. A njen je čovjek - Britanac!
Uspomena koja se nosi kući
– Živimo blizu Manchestera, Ava je ove godine s nama stigla prvi put i već se upisala u povijest! Prvi četveronožac na Pelješkom mostu, pa sjajno! – ponosni su bili Martin i njegova supruga Jennifer, oboje Young (ili sve troje, ostanimo precizni). Youngove pitamo tko im je iz Orebića, mama, tata, baka ili djed?
– Pa nitko. U Orebiću smo kupili kuću 2015. jer smo jedne godine ljetovali na Pelješcu i zaljubili se u poluotok. Ovakve ljepote nema apsolutno nigdje. I red je konačno da ona bude bliža i vama Hrvatima, da ovaj prekrasan jug više ne bude hrvatsko slijepo crijevo. Na ovom vam pothvatu čestitam – kaže Martin Young pa sa svojom obitelji odlazi do glavne pozornice u Brijesti.
Srednjoškolska mještovita klapa Sfida iz Korčule taman je nastupala, a pripremale su se mažoretkinje iz Blata. Čitav dan, kao što smo već spomenuli, kulturno-umjetnička društva ispunjavala su program u Brijesti, mostu su prilazili autobusi s izvođačima, a automobili s onima koji su šetnjom mostom željeli ostati zapisani u veliki komad hrvatske povijesti. Fotografija s Pelješkim mostom bila je uspomena koja se kući jednostavno morala ponijeti, a nekima zbog toga nije bilo teško prijeći ni put od gotovo 600 kilometara.
– Što vam je to u usporedbi s veličinom događaja! Iz Zagreba smo stigli i nismo požalili ni minute. Moj je djed Dubrovčanin, imamo kuću u Mlinima. Sad ćemo onamo obvezno preko Pelješkog mosta, nema više čekanja na granici ni sekiranja. Svake godine idemo na barem četiri tjedna i ljeti je gužva u Neumu zaista nesnosna – objašnjava nam Senka Barišić, dok suprugu Ivanu usput pozira na odmorištu Brijesta, onom prije samoga dolaska na most. Odavde puca najbolji pogled na zdanje, svjesna je toga ta 32-godišnjakinja. Pitamo mladi par jesu li na odmoru.
– Ma ne, godišnji nam je tek krajem kolovoza. Kažemo vam, došli smo samo zbog fotke s mosta – kaže nam Senka. Hoće li Barišići barem do sutra ostati u Mlinima, ispitujemo i dalje, jer čudno nam je da će netko u jedan dan prijeći 1200 kilometara samo zbog fotografije.
Preko što prije!
– Fotografije koju smo čekali oduvijek, fotografije koju ćemo svi mi s juga uokviriti i čuvati na najposebnijem mjestu u domovima. I u srcima – kazala nam je Senka Barišić. Uhvatili smo se i mi posla, pomagali s kadrovima, namještali poze za Senku, odgovarali je da prelazi ogradu zbog fotke, što su mnogi radili, a snage reda ih upozoravale da to ipak ne rade, unatoč želji za najboljom perspektivom. Krenulo je, u tom trenutku, i slaganje vatrometa na samoj sredini mosta, a narod je pristizao i od Komarne. Ne, doduše, do druge strane, do Brijeste na kojoj smo se mi stacionirali, već do prvog pilona mosta, do kojeg je bilo dopušteno doći i s druge strane.
– Oni do svog prvog, mi do svog. Sad si još mašemo, ali već od sutra ćemo se i susresti – vrlo jednostavnu rečenicu izrekla je gospođa Mira, šetajući Pelješkim mostom, vjerojatno i sama svjesna da njezina simbolika možda i najbolje dočarava ono čime se Hrvatska najviše ponosi od Domovinskog rata. Dok smo mi šetali s ovom mudrom umirovljenicom, uzvanici su polako pristizali u Komarnu, gdje je za 20 sati planirana središnja proslava. Državni i europski vrh, u trenutku pisanja ovog teksta, bio je na putu, a 2404 metra dalje, preko mora, govorilo se da će umjesto 400 visokih gostiju, doći njih 900. Naravno, čekao se i trenutak kad će Pelješkim mostom prvi vozači; Rimčeva Nevera i Niko Pulić u Smartu od 800 konja, ForFouru.
– Tko je više zaslužio to od našeg automobilističkog prvaka, našeg Konavljanina Nike? Ili od čovjeka koji je već Hrvatsku toliko promovirao u svijetu, a još će tko zna koliko napraviti za naše gospodarstvo? Reći ću vam ja; pa nitko! Naravno, zaslužili smo i mi svi i jedva čekamo da stigne ponoć, čim bude moguće, idemo preko! – samo taj još jedan mali otkucaj kazaljke čekao se danas u Brijesti, u kojoj su nevjerojatno dobro baratali i tehničkim podacima o mostu. Gradio se 1277 dana, pojasnili su nam, a utrošeno je i oko 65 tisuća tona čelika.
– To vam je otprilike 1500 tona na svakog stanovnika Brijeste – smijali su se s pelješke strane mosta, na koju se u poslijepodnevnim satima već naručivala i dostava hrane jer je bilo onih koji nisu željeli propustiti ni trenutak događanja. Drugi su se, pak, odlučivali na "dvokratno radno vrijeme".
"Idemo se kupati!"
– Idemo se okupati! Pelješac je prepun prekrasnih plaža, iskoristit ćemo to pa ćemo se vratiti navečer na vatromet. Nakon ponoći, do našeg Metkovića ćemo preko mosta – pojasnila nam je simpatična ekipa koju smo u Brijesti primijećivali od jutra, a onda zapazili, popodne, i njihovo kretanje prema automobilu. Ako su iz Metkovića, zašto ne gledaju vatromet iz Komarne, pitamo.
– U Brijesti je narod. Narod spajamo. Kako bolje to proslaviti nego s narodom – odgovorili su nam.
Pa el Yugo 45 nije jači? Hahaha.