Došli smo u Hrvatsku da klinci vide Goranovu obitelj i da pomognemo psima

Početak brige o životinjama početak je i humanosti prema ljudima. Dobro to zna Eva Višnjić koja svaki dolazak u Hrvatsku iz Amerike, u kojoj više od 15 godina živi sa suprugom Goranom Višnjićem i njihovo troje djece, iskoristi i za bavljenje humanitarnim radom. Tako je i ovaj put posjetila azil za pse na Žarkovici s čijim je volonterima godinama u stalnom kontaktu, financijski ih pomaže i zalaže se za to da im Grad Dubrovnik što prije sagradi novo sklonište. Zakonski je to trebalo učiniti početkom godine, ali sklonište nije sagrađeno.

Više je razloga vašeg dolaska?

Došli smo posjetiti i Prijatelje životinjama za koje je i Goran nedavno snimio kampanju i spot za prestanak uzgajanja životinja za krzno, ali jedan od razloga je i taj što Goranovi ne mogu daleko putovati zbog zdravstvenih problema pa nikako da dođu do nas da vide unuke. Tako sam ja došla k njima. Naš najstariji sin Tin dođe svake godine i s njima provede cijelo ljeto, ali ovi mali još nisu bili. Vigo je doduše bio kao beba, a Vivien nikada pa je sada došla prvi put upoznati sve svoje bratiće i sestrične.

Nezaobilazno odredište vam je i Žarkovica. Kakvo je njihovo trenutačno stanje?

Status quo. Nitko u biti ne razumije zašto se to ne miče s mrtve točke. Tamo zapravo ne bi trebalo biti problema. Jedini problem je što gradonačelnik Dubrovnika kao da vodi neki osobni rat sa sestrama Sambrailo, volonterkama azila. Evo, jedna velika tvrtka ponudila je odličnu lokaciju za novi azil, s raznih strana nude se donacije za njega ako ga i u budućnosti kao i do sada budu vodile sestre Sambrailo i mi smo spremni s naše strane sudjelovati u akciji prikupljanja novca, no sve još stoji.

Ako se ne varam, početkom ove godine Grad Dubrovnik trebao je izgraditi novo sklonište?

Da, počeli su graditi sklonište koje nema puno smisla jer je malo dalje od ovog koje je već na lošoj lokaciji i koje je trebalo biti privremeno pa je to tako već 15 godina. Uglavnom, nelogično je jer je blizu naselja, pa ljudima naravno da smeta lavež 300-tinjak pasa. S druge strane psima tamo smetaju udari vjetra, a jedino što imaju jest lijep pogled na grad, no to njima ništa ne znači, a na tom mjestu moglo bi biti nešto lijepo i turistima atraktivno.

Mnogi će na to reći da su ljudi gladni pa tko vodi brigu o životinjama.

Smiješno je to izvlačenje. To je problem države, jednak problem kao i problem ljudi. Ljudi ne shvaćaju da je to sve povezano. Hrvatska ima velik problem s novim mačićima i štencima, a nitko ne želi razmišljati o kastraciji i sterilizaciji životinja i kad takvo što spomenete, gledaju vas kao da niste normalni. Pogotovo muškarci koji kao da se najviše žele poistovjetiti sa svojim psom pa tako misle da je kastrirati psa jednako kao i kastrirati njih.

Mislite li da bi se kod nas trebao promijeniti zakon u koji bi se uvela obvezna kastracija životinja u skloništima i zabrana usmrćivanja nakon 60 dana u azilu?

Apsolutno. Pas nije pašteta da mu istekne rok nakon 60 dana. Pokušavam se angažirati na tom području, ali nezgodno mi je zbog udaljenosti. U Americi nijedan pas ne može izaći iz skloništa ili iz udruge nekastriran ili nesteriliziran. Ovdje to nije slučaj. Recimo, prije par godina pomagala sam jednom skloništu pa sam to prestala jer su puštali van nekastrirane životinje. Na moj upit zašto to rade, jer samo se vrte u krug i natrag u sklonište, dobivaju potomke tih istih pasa, rekli su da ljudi ne žele udomiti nekastriranog mužjaka. Znači da ne razumiju problem i da treba raditi na edukaciji. Jako smo napredni u tehnologijama, a jako nazadni u životu.

Osim pretpostavljam financijski i ukazivanjem na problem kako još pomažete Žarkovici?

Predsjednik gradskog vijeća Mato Franković je doduše došao razgovarati s nama taj dana kad sam bila tamo sa svojim ocem, i gospodin Maro Kristić se jako zalaže za rješenje tog problema. Dakle, ima ljudi i iz Grada koji pokušavaju pomoći i mislim da će nešto i napraviti, ali sa svoje strane širim tu vijest po svijetu da sve više ljudi to čuje. Voljela bih da se prestane sa inatom, da se zakopaju ratne sjekire i da se konačno pomogne životinjama i sagradi azil kakav grad Dubrovnik zaslužuje.

Već deset godina aktivni ste u zaštiti životinjskih prava, ambasadorica ste i Međunarodne zaklade za dobrobit životinja. Odakle ta svijest?

Odmalena sam tako odgajana. Uvijek smo imali puno životinja koje smo nalazili po cesti i već sam kao klinka prestala jesti meso. Otad sam vegetarijanka. Našla sam se u tome. I moja djeca su već jako aktivna na tom polju i sami su u našem novom kvartu u Americi organizirali prikupljanje novca za Žarkovicu. Htjeli su pomoći na svoj način. Nabrali su u vrtu limune i naranče od kojih smo pravili limunadu i narančadu te ih prodavali i ljudima pričali za što ide taj novac. Skupili su 120 dolara i bili su jako sretni.

Koliko u Americi imate životinja u kući?

Trenutačno sedam, ali to se kod nas nikada ne zna, broj poraste pa se smanji jer neke imamo privremeno na liječenju ili do udomljenja. Ali tih sedam su naši – četiri psa i tri mačke.

Kad je riječ o zaštiti životinja, kakvo je stanje u Kaliforniji?

Jako su napredni. Upravo su osnovali specijalnu FBI jedinicu koja se bavi samo životinjama i brine da se provode zakoni vezani uz njih. Do Hrvatske to još nije došlo. Čini se da mi uvozimo samo loše stvari iz Amerike, ali ne i dobre. Usvajamo iskrivljene engleske fraze, djeca su kao u Americi postala otuđena i vise na i iPadima i iPhonima umjesto da su vani i druže se.

Jeste li vi uspjeli svoje klince odlijepiti od iPada?

Oni uopće nemaju pristup tome. Sad smo se preselili iz Los Angelesa u mali gradić, praktički na selo s pogledom na more. Uživaju sa životinjama, imamo štalu s konjima pa jašu, voze bicikle, veru se po drveću i beru voće. Mislim da je to pravo djetinjstvo. Kompjutor ima samo Tin zbog škole.

Tin ovaj put nije došao s vama?

Traje mu škola, a i on je tu svako ljeto jer obožava Hrvatsku.

Koji jezik govorite kod kuće?

Isključivo hrvatski. Puno Hrvata u Americi djecu nažalost ne uči hrvatski jezik, a to je bogatstvo. Tin recimo tečno govori četiri jezika i mislim da je to velika stvar i da mu može otvoriti mnoga vrata. Kći je došla u našu obitelj kao trogodišnjakinja i nije znala nijedan jezik, a sada tečno govori tri.

Goran nije došao s vama. Snima nešto novo?

Dobio je jako zanimljivu ulogu misterioznog Španjolca u seriji Timeless na NBC-ju. Jako smo zadovoljni i sretni što su mu to ponudili, a snimanje počinje krajem srpnja.

Vi ste prava cura iz Zagreba, jeste li ikada i sanjali da ćete jednog dana hodati po hollywoodskom crvenom tepihu?

To mi nikada nije bila želja i dandanas mi je to naporno. Idem baš kad moram da budem uz Gorana jer je i njemu to sve jako stresno. Kad me vide na tim fotkama, prijatelji me uvijek zezaju da na njima nisam ni nalik sebi, da sam ukočena. Odradim to, ali jedva dočekam poslije doći kući.

A jeste li ikada poželjeli glumiti?

Glumila sam kao klinka tati u reklamama jer odrastali smo uz taj svijet pa smo bili otvoreniji za rad nego neki drugi klinci. Ali nisam imala afiniteta prema tome, a i moji su bili protiv toga da se bavimo glumom jer znali su koliko je to teško, pogotovo za žene. Vidim to i po nama kao obitelji kojoj je sve u zadnji čas. Sve nam se poremeti ovisno o Goranovu poslu. Ima jedan hotel u San Franciscu u koji volimo ići, ali zadnjih par puta kad bismo ga rezervirali Goran bi dobio ulogu i sve bismo morali otkazati. Sad se već zezamo kad nema posla: ajmo u San Francisco pa će doći i posao. Uglavnom, što se tiče moje djece, mislim da ću ih puštati da izaberu posao koji god žele samo da to vole i bit ću im podrška u svemu.

U Hrvatskoj je mnoge zbunila promjena vašeg imena. Hoćemo li demistificirati tu promjenu?

Konkretan razlog je bio način na koji su ime Ivana izgovarali Amerikanci - ‘Ajvana’ i automatski sam bila “Ruskinja kao Ajvana Trump”. Jeza me hvatala od toga, a pogotovo da me se u ovo vrijeme uspoređuje s Ivanom Trump. Bilo je dosta negativnih konotacija i htjela sam se riješiti toga. Mnogi Hrvati koje znam u Americi, promijenili su ime baš zbog lakšeg izgovora. Prezimena u Americi nisu toliko bitna jer vas svi zovu imenom, a ne “gospođa Višnjić”. Uostalom, nisam se nazvala Jennifer nego Eva što mnogi izgovaraju Iva pa je jako blisko mojem originalnom imenu. Osim toga, moji me nikada nisu ni zvali mojim imenom. Tata me oduvijek zove Nune pa se i nije nešto puno promijenilo.

Koliko pratite društvena zbivanja u Hrvatskoj?

U tijeku sam htjela ja to ili ne. Vidim da je velika tema abortus, protiv i za njega, a mislim da Hrvatska ima puno većih problema od toga. Pametnije bi bilo regulirati zakon o posvajanju djece. Po meni je strašno da već rođeno dijete provede djetinjstvo u domu jer zakoni su katastrofa. Što imamo od toga da netko rodi petero djece i ostavlja ih u domu? Kakvu budućnost ta djeca imaju u domu? Po svojem djetetu, koje je provelo tri godine u domu, vidjela sam što je to i strašno mi je slušati gospođu Markić kako priča o nečemu o čemu pojma nema i govori da je dijete u domu okruženo ljubavlju i da je to bolje nego da ode u obitelj homoseksualnog para. Nepojmljivo mi je čuti takve stvari jer moje dijete je provelo tri godine u domu i ja dandanas rješavam traume koje je tamo proživjelo. Osim toga, imala sam susjede, par homoseksualaca koji su se o svojim buldozima bolje brinuli nego što se mnogi roditelji brinu o svojoj djeci. Mislim da se bavimo glupostima. Treba voditi brigu o djeci koja su već rođena.

Kažete da ste već pravi Amerikanci. Biste li se ipak mogli jednog dana vratiti živjeti u Hrvatsku?

Koliko god volim život u Kaliforniji, sretni smo i svaki dan zahvaljujem na svemu što imamo, mogu se zamisliti i u Hrvatskoj. Najljepše mi je šetati se Zagrebom. Ipak, u budućnosti želim biti uz svoju djecu. Gdje budu oni, tamo ću biti i ja.