Došlo je vrijeme 
da Karamarko i Milanović popiju kavu

U Hrvatskoj nije i još dugo neće biti realno formiranje široke koalicije koja bi preuzela vlast. Sve je više javnih zagovornika te ideje, no ako se imalo ozbiljnije promisli o njoj, jasno je kao dan koliko je suluda već i pomisao da bi Zoran Milanović i Tomislav Karamarko zajednički vladali. Govorimo o ljudima koji u više od dvije godine, koliko je Milanović premijer, a Karamarko predsjednik HDZ-a, nisu odvojili ni pola sata za razgovor uz kavu. A s obzirom na to u koliko smo dubokoj i teškoj krizi, susret šefa Vlade i oporbe doista bi bio poželjan. Time bi, makar na simboličnoj razini, jedan i drugi svojim biračima poručili da su u interesu boljitka nacije sposobni premostiti politički (a možda i osobni) animozitet i dogovoriti se o najbitnijim stvarima. Ne radi se o zazivanju nikakve koalicije, nikakvih izvanrednih izbora, tehničkih vlada ili sličnih ideja koje se učestalo rađaju, već postoji potreba za dijalogom vlasti i oporbe, kao i postizanjem političkog konsenzusa o najbitnijim stvarima.

Takav konsenzus postojao je kad je bila riječ o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, no ne znači da se ulaskom u EU ujedno iscrpila potreba za konsenzusom.

I te kako je važno da se definiraju opći društveni interesi i nacionalni ciljevi na kojima će se raditi bez obzira na to tko je na vlasti. Potrebno nam je, kako je to lijepo opisao Zvonko Kusić, predsjednik HAZU, društveno zajedništvo, slično onome kakvo je bilo u Domovinskom ratu. Potrebno je, kaže, odustajanje od dramatičnih poteza i traženja krivaca, i umjesto toga stvaranje učinkovite organizacije, pridržavanje propisa, disciplina, strpljiv i sustavan rad.

Umjesto toga svaka vlada ponaša se kao da svijet počinje od nje i završava s njom. Odlučuju se na kratkoročne poteze i očekuju momentalne efekte koje će im birači valorizirati. Zato se ni na čemu ne radi sustavno niti se pristupa projektima čija realizacija traje dulje od tri godine. Vladanje često izgleda kao produljena izborna kampanja. To pak vodi k tome da se sve više u prvi plan stavljaju svjetonazorski sukobi i vode destruktivne polemike.

Naravno, i svjetonazorska su pitanja bitna, ali ni izbliza kako se to forsira. Hrvatsko društvo načisto je sa svojim temeljnim opredjeljenjima i vrijednostima. Od političkih stranka, a onda i svih drugih institucija, očekuje se više od ideologije. U ovom trenutku to je ozbiljan i realan plan za izlazak iz krize koji će se sustavno provoditi. Hrvatska mora imati strateški plan za oporavak gospodarstva s jasno definiranim pravcima koji će se slijediti bez obzira na to tko je na vlasti. No da bi se do toga došlo, potreban je konsenzus oko niza naizgled manjih stvari. Vlast i oporba bi se, primjerice, morale složiti o strategiji razvoja poljoprivredne proizvodnje i odlučiti hoće li seljaci još dvadeset godina sijati pšenicu i kukuruz, a nakon žetve paliti traktore i blokirati ceste zbog otkupne cijene ili ćemo se orijentirati na organski uzgoj hrane, razvoj voćarstva ili što drugo. Političke stranke moraju postići konsenzus oko energetske politike, ekologije, gospodarenja prirodnim resursima kao što su voda, šume, plin, oko reforme i razvoja obrazovnog sustava. Tu je i potpuno zanemarena natalitetna politika, kao i niz drugih tema s kojima se valja baviti dugoročno, sustavno i planski. Dakle, Milanović i Karamarko imaju razloga i tema zbog kojih bi trebali sjesti za isti stol.

Naravno, nije sve u tome kako će se vlast ponašati prema oporbi i suprotno niti se sve vrti samo oko političkih elita.

Hrvatskoj je, na što je također upozorio Kusić, potrebna promjena ukupnog mentalnog sklopa. Umjesto da očekujemo nekog tko će doći i udariti šakom po stolu i riješiti probleme, moramo se naučiti strpljenju i sustavnom radu. Na kraju i hoćemo. Ali stvari idu od vrha. Vrh se prvi mora zbrojiti i za početak prestati s tim da jedan dan uvodi nove poreze, drugi dan odustaje od njih, a treći ih opet uvodi.

>> Tko od hrvatskih političara zaslužuje povjerenje birača a tko treba otići?