'Došlo je vrijeme da u Hrvatskoj otvorimo ruski restoran i banju'

Aleksej Mitrofanov, jedan je od najdugovječnijih zastupnika u parlamentu Ruske Federacije. 2007. napustio je nacionalista Vladimira Žirinovskog te pristupio mladoj socijaldemokratskoj stranci Sergeja Mironova. Mogućnosti za suradnju Rusije i Hrvatske vidi u turizmu, plinu, nafti i brodogradnji.

Političar koji je poznat i kao estradni menadžer te pisac, Aleksej Mitrofanov, jedan je od najuspješnijih i najdugovječnijih zastupnika u parlamentu Ruske Federacije, u kojemu mu trenutačno teče šesti mandat.

Bio je član Liberalno-demokratske stranke ruskog nacionalista Vladimira Žirinovskog, s kojim se nakon konflikta u kolovozu 2007. rastao te pristupio socijaldemokratskoj Pravednoj Rusiji. Kao zastupnik mlade stranke Sergeja Mironova, koja se zalaže za socijalna prava najsiromašnijih, u rujnu je uz potporu vladajućih došao i na čelo parlamentarnoga odbora za informacijsku politiku, tehnologije i komunikacije. Menadžerski dio karijere, pak, obilježilo mu je sudjelovanje u projektu lansiranja provokativnog ruskog dueta t.A.T.u., što je skraćena verzija imena \"Ova djevojka voli tu djevojku\", koji je postao globalno popularan. Poznat je i po svojim brojnim političkim knjigama te povijesnim dokumentarcima, ali i kratkom erotskom filmu o ukrajinskoj premijerki Juliji Timošenko i gruzijskom predsjedniku Mihailu Saakašviliju. Privatno često boravi u Zagrebu, gdje radi i na povezivanju ruske i hrvatske kulture. Zanima ga ovdašnja estrada, a s Borisom Đurđevićem iz grupe Colonia, među ostalim, osnovao je sastav ORV, hrvatski projekt s ruskim pjevačicama.

Otkud ta suradnja?

Rusija i Hrvatska su jako slične, mogu čak reći da sam čuo nekoliko ruskih pjesma koje su čista kopija. Neću reći kako se zovu da ne izazovem probleme, ali ako su pjesme slične, znači da su takvi i naši karakteri. Jako mi se sviđa i hrvatska pjevačica Severina. Još je nisam upoznao, ali nadam se da hoću.

Bavite li se i nekim drugim kulturnim projektima povezanim s Hrvatskom?

Htio bih napraviti film \"Dvadeset godina Daytonskog sporazuma\". To će biti 2015. i mislim da je jako bitno za sve ljude na svijetu. U filmu bi sudjelovali ljudi koji su bili sudionici tog procesa, Rusi, Amerikanci, Englezi, Nijemci. Mislim da to ne mora biti film u kojem se svi svađaju, nego diskutiraju; što bi se moglo napraviti, što bi bilo kad bi bilo, nekakva analiza 20 godina nakon Daytona. Treba ga snimati međunarodni tim, nije dobro da to radi samo jedna strana.

Može li Rusija utjecati na ekonomsko stanje u Hrvatskoj?

Mislim da dolazi vrijeme kada bi se Rusija trebala okrenuti prema Hrvatskoj i započeti potpunu suradnju. Čak i 15 godina nakon Daytona nama još smetaju stari politički problemi. U Hrvatskoj postoji osjećaj da Rusija stoji na drugoj strani barikada, a Rusija također i dalje sumnja. Ali osjećam da se to polako mijenja. Sada je došlo vrijeme za suradnju. Postoji puno mogućnosti: energetska suradnja, plin, nafta, turizam. Treba opet pokrenuti i značajan projekt kanala Dunav - Sava, koji je osmišljen potkraj 19. stoljeća. Taj je kanal na plovnom putu istok-zapad najkraća i najjeftinija prometna veza. Brodogradnja je također jako zanimljiva. Naravno, čekamo od Hrvatske prilagodbu zakona da bi ruski investitori mogli lakše ulagati ili barem da bude kao što je u drugim europskim zemljama. Političar sam i zadatak mi je da stvaram prijateljske odnose između država, pa zato i govorim o kulturi, jer ne možemo razvijati ekonomiju ako se dvije strane boje jedna druge. Treba stvarati ozračje blagdana. Država planira otvoriti ruski kulturni centar, ali i privatno se puno toga može napraviti. Ruski restoran, primjerice; gotovo u svakoj zemlji postoji barem jedan. U Hrvatskoj ima japanskih, kineskih restorana, zašto ne bi bio i ruski. Postoji mogućnost da se otvori i ruska banja, kako se kod nas nazivaju saune.

Nedavno ste postali čelnik odbora za medije u Dumi; što mislite o hrvatskim novinama?

Pregledavam ih dosta često i neke stvari mi se jako sviđaju. Ruske novine nikada ne objavljuju uspomene na ljude koji su otišli, primjerice \"Htjeli smo se sjetiti djeda koji nas je napustio prije 10 godina\". Puno ljudi želi podsjetiti ostale na svoju obitelj. To je jako lijepo. Nitko ne kaže da treba biti i besplatno: to je dio našeg života. U ruskim novinama umjesto toga ima milijun objava o \"čarobnjacima\" koji će vas spasiti od svega mogućega. Na televiziji sam također vidio nekoliko stvari koje bi bile dobre za Rusiju. Tako da imamo i jedni i drugi što naučiti.

Sad se stalno poteže pitanje interneta, jeste li donijeli neki zakon koji bi ga regulirao?

Internet se regulira u 40 država, a u Rusiji tek počinjemo s time. Sada postoji zakon koji se bori protiv informacija koje su štetne za djecu, pojavljuje se crna lista stranica. No, to koliko se može regulirati internet svjetska je diskusija. Američki resursi poput Googlea kažu nikako, neke države tvrde da se obavezno treba regulirati; sve ovisi o karakteru, a mi trebamo biti u zlatnoj sredini. Ne mora biti Kineski zid ili vatrozid, ali ne može biti kao prije šest-sedam godina. Jednostavno, ne može postojati stranica o krađi vozila na kojoj lopovi savjetuju kako je najbolje provaliti u automobil, a imaju čak i chat! Nitko ne govori o zabrani socijalnih mreža ili političkih mišljenja na internetu, ali takve stranice s kriminalom treba zatvoriti.

U zadnje vrijeme svjetski mediji bruje o bolesti Vladimira Putina zbog koje su, navodno, bili otkazani međunarodni sastanci, pa i jako bitan susret s premijerom Japana. Je li to istina?

Mi koji smo u ruskoj političkoj \"kuhinji\", nismo ništa primijetili. Putin radi kao i svaki drugi dan, 20. prosinca bit će velika međunarodna konferencija. Iznenadio je cijeli svijet kada je malo prije svog 60. rođendana letio sa sibirskim ždralovima, pokazavši fantastičnu formu za čovjeka njegovih godina jer to ne bi mogli napraviti ni mnogi mladići, što je bio udarac upućen njegovim protivnicima. Demonstrirao je: \"Evo, gledajte, možete li vi tako? Ne! Ne možete!\". Mislim da su oni nakon nekog vremena došli k sebi i pustili tračeve da je Vladimir Putin bolestan.

Čime se u životu najviše ponosite?

Bio sam u veljači 1994., zajedno s kolegama, autor i inicijator zakona o političkoj amnestiji. Kada su zatvorenici puča 1991. i 1993. godine izašli iz zatvora, time smo pokazali da se vlada neće osvetiti. Jer bi se inače osveta realizirala ne samo u političkom vrhu nego i u selima i gradovima. Predsjednik Jeljcin ih nije htio osloboditi do zadnjeg trenutka jer su svi govorili da će oni ići u žestoku opoziciju, u rat. Ali imali smo pravo: kad su izašli, ušli su u sistem. Nijedan od njih nije postao neprijatelj.

Što ste željeli postići erotskim filmom o Juliji Timošenko?

Dok sam radio taj film, nije mi bila ideja ucijeniti je, već pokazati njezin karakter žene koja ne poznaje granice. \"Ako nešto želim, bit ću uporna, izvršit ću pritisak dok god treba i neću birati sredstva dok ne dobijem ono što želim. Svijet je moj\", to je njezin stav. I njezina reakcija na film bila je adekvatna. Izjavila je: \"Nema problema, odlična šala.\"

Ima li nešto zbog čega se u životu sramite?

Mislim da svaki čovjek ima nešto takvo i da ne voli o tome govoriti. Užasno mi je žao što ne mogu ispuniti sva očekivanja. Puno ljudi očekuje od mene mnogo više od onoga što mogu ispuniti ili napraviti. To je velik problem svakog političara. Od političara, pogotovu ruskog, ljudi očekuju čuda, misle da je to čovjek koji treba riješiti sve njihove probleme u tri minute. No, bio je jedan slučaj kada je čovjek nezakonito sjedio u zatvoru i očekivao da ćemo mu pomoći, ali nismo uspjeli. Eto, zbog toga mi je najviše žao.