Njemu je 84 i nepokretan je, a njoj gotovo 80. Pritisnute starošću i bolešću, okolnosti su ih usmjerile da potpišu ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s jednim privatnim domom za umirovljenike u okolici Zagreba. Smještaj stoji oko 6500 kuna po osobi, ovisno o stupnju pokretljivosti. Brinut će se za njih, imat će svu potrebnu skrb, prijevoz, komfor, a briga nikakvih, uvjeravali su bračni par, u zamjenu za njihovu imovinu. Ugovor je solemniziran i ovjeren kod javnog bilježnika, starci su se preselili u dom. Tamo su ubrzo shvatili da neće dobiti ni kune džeparca od svojih mirovina i ušteđevine, ni simbolično, za sok.
– Umjesto njegovateljice ili medicinske sestre, žena vodi svu brigu o nepokretnom suprugu. Ona boluje od šećerne bolesti, ali ignoriraju njenu potrebu za posebnom, dijetalnom prehranom – priča njihova prijateljica. Oni sami odbili su razgovarati, dijelom zbog srama jer su pod stare dane ispali namagarčeni, ali više iz straha jer sami svojom sudbinom više ne mogu upravljati, već potpuno ovise o vlasniku i osoblju doma. A oni su brzo prestali biti slatkorječivi i topli, sada su neugodni i otresiti, u najmanju ruku hladni.
Znači li pročitano i - shvaćeno?
Ono što je stari bračni par shrvalo jest spoznaja da je njihov dvosobni stan u gradu odmah prešao u vlasništvo vlasnika doma, dok se na ugovoru nije ni tinta osušila. Naime, nisu im posebno naglasili "malu" razliku: riječ je o ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju. Za razliku od ugovora o doživotnom uzdržavanju, sklapanjem ovog ugovora uzdržavatelj stječe pravo uknjižbe vlasništva odmah nakon potpisa, odnosno solemnizacije ugovora. Kad su shvatili da su beskućnici, bilo je kasno. Teško će biti dokazati na sudu da ih pri sklapanju ugovora javni bilježnik nije upozorio na moguće posljedice, što je po zakonu bio dužan, jer u ugovore se obično stavlja odredba da je pročitan i da su stranke upozorene na moguće posljedice. A čak i kad bi došli na sud, teško da bi slučaj bio završen za njihova života. Baš kao u slučaju dviju sestara iz Zagreba s lijepim naslijeđem: umrle su prije sudske odluke. Zbog mnogih zloupotreba, po mnogima je to jedan od najprjepornijih instituta Zakona o obveznim odnosima te je Sindikat umirovljenika Hrvatske pokrenuo inicijativu za ukidanjem takvih ugovora.
– Nisu rijetki primjeri da primatelji uzdržavanja za života postanu socijalni slučajevi i završe na ulici. Nažalost, događa se da se goleme vrijednosti prenose, i to najčešće odmah, a svakako bez čekanja na smrt primatelja uzdržavanja, ugovorom koji je imao sve samo ne strogu formu kao uvjet valjanosti, a poznato je da forma nije samo opterećenje nego i veliko jamstvo protiv i brzopletosti ugovarača i raznih zloupotreba. Istodobno, onaj ugovor koji je manje ugrožavao primatelja uzdržavanja, jer se imovina prenosi nakon smrti, imao je jako strogu formu i ako nije poštovana, ugovor nije bio valjan – kaže Jasna Petrović, predsjednica SUH-a.
SUH je inicijativu za izmjenom i dopunom ZOO-a uputio Ministarstvu pravosuđa i Ministarstvu socijalne politike i mladih. Učestalo im se, kažu u SUH-u, javljaju umirovljenici iznoseći brojne primjere zloporabe, povrede dostojanstva, ponižavanja, prijevara i zlostavljanja upravo zbog dosmrtnog uzdržavanja, stoga traže da se ukinu članci Zakona o obveznim odnosima 586., 587., 588. i 589. A kako nije tajna da su mnogi poduzetni pojedinci lešinarenjem oko onemoćalih i njihove imovine napravili biznis, SUH traži i da se kod ugovora o doživotnom uzdržavanju, dakle varijanti kad uzdržavatelj prenosi imovinu na sebe tek nakon smrti uzdržavane osobe, uvrsti obvezna suglasnost nadležnog centra za socijalnu skrb te da uzdržavatelj smije imati samo jedan ugovor o doživotnom uzdržavanju.
– Zabrana više ugovora temelji se na činjenici da dio ljudi pretvara uzdržavanje u zanimanje, na štetu kvalitete uzdržavanja. Takva je praksa prisutna i u dijelu privatnih domova za starije i nemoćne, te u dijelu udomiteljskih obitelji i udruga, a čuju se tvrdnje da toga ima i među bilježnicima, odvjetnicima, socijalnim radnicima – kaže J. Petrović, dodajući da jačanje uloge centara socijalne skrbi traže jer je potrebno vjerovati u institucije, za razliku od kriminalaca koje treba goniti.
Ministarstvo socijalne politike i mladih podržava inicijativu za ukidanjem dosmrtnog uzdržavanja.
– Ministarstvo podržava inicijative koje unaprjeđuju položaj te zaštitu prava starih i nemoćnih osoba u društvu. Iako ne raspolažemo konkretnim podacima o broju raskinutih ugovora ili o broju parnica koje su u tijeku ili su okončane pravomoćnom presudom, svjesni smo da postoji problem zloporabe ugovora o dosmrtnom uzdržavanju na štetu starijih i nemoćnih osoba koje su primatelji takvog uzdržavanja. Mišljenja smo da ovaj predstavlja iskorak u smjeru rješavanja navedene problematike, a vjerujemo da će se u izradu konačnog prijedloga s ciljem zaštite prava starijih i nemoćnih osoba uključiti svi ključni čimbenici – kažu u Ministarstvu Milanke Opačić.
Međutim, Ministarstvo pravosuđa ne misli tako.
Ocjenjuju da dosmrtno uzdržavanje ne treba brisati iz ZOO-a jer bi se time znatno umanjila zaštita ugovornih strana. Do 2005. godine, podsjećaju, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju nije bio zakonski uređen iako je njegova primjena u praksi bila vrlo česta. Bilo ga je moguće sklopiti jer je to obveznopravni ugovor, objašnjavaju, a ti su ugovori dopušteni neovisno o tome jesu li uređeni zakonom ili ne. Tako se brisanjem odredbi ZOO-a ne bi onemogućilo daljnje sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, već bi se oni sklapali na temelju općih odredaba obveznog prava, s time da za njihovu valjanost više ne bi bila propisana stroga forma koja je sada u Zakonu.
Ipak štiti od zloupotreba?
– Drugim riječima, ugovor bi se mogao sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je riječ o nekretninama ili drugim stvarima i pravima koja su izjednačena s nekretninama, u kojem slučaju bi se sklapao u tzv. jednostavnom pisanom obliku, što znači da ugovorne strane same sastavljaju pisanu ispravu o ugovoru, a ovjerava se samo potpis primatelja uzdržavanja.
To znači da osoba ovlaštena za ovjeru potpisa ne bi bila dužna ni ovlaštena kontrolirati sadržaj ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i upozoriti ugovorne strane na pravne učinke tog ugovora, a takav način sklapanja ugovora ne bi davao dovoljno garancija za sprječavanje eventualnih zloporaba – kažu u Ministarstvu pravosuđa.
>>Zabrinjavajuće: Sve veći broj korisnika pomoći za uzdržavanje