Hrvatska i dalje pokazuje iznadprosječne sposobnosti da stvara probleme tamo gdje bi trebala imati rješenja. Uzaludno rasipa energiju, gubi koncentraciju na bitne državne i društvene interese, slabi vlastiti položaj i ugrožava sliku moderne demokratske europske zemlje.
Kako drukčije objasniti svu silu nezrelih ili zatucanih reakcija oko najnovijeg slučaja HOS-ova spomenika iz Jasenovca; tako kako je postavljen, s dominantnom krilaticom „za dom spremni“, kompromitira najviše žrtve koje su u Domovinskom ratu pale za uspostavu demokratske, a ne za obnovu ustaške Hrvatske, a onda sve žrtve koje su u Drugome svjetskom ratu na tom istom mjestu ubijene pod tim sloganom. Sve, bez razlike, zaslužuju poštovanje.
Uspomena na 11 ubijenih mladića, na njihovo sudjelovanje u obrani od agresivne velikosrpske politike i na njihovu smrt za domovinu, legitimna je i politički i moralno. Da spomenik nema proustaškog znaka, mogao je biti postavljen na svakom mjestu, pa i u Jasenovcu, ako je tamo bilo mjesto njihova stradanja.
Ništa, međutim, ne može oduzeti Jasenovcu status najvećeg stratišta u Drugom svjetskom ratu: pod sloganom „za dom spremni“ tamo je ubijeno gotovo 90.000 ljudi židovske, srpske, romske, ali i hrvatske nacionalnosti; to je njegovo dominantno značenje u političkoj i nacionalnoj memoriji.
Zato se takav slogan ne može vraćati na konkurentski spomenik; pogreške državne administracije ni nedoraslost lokalne politike ne mogu opravdati politiku obračuna među žrtvama dvaju ratova. Svaki put kad se pojave ostaci neraščišćene prošlosti javlja se isti tip konkurencije: gdje je drugi zločin? Što je s njime? Tko ga skriva?
Može li biti sporno da su Hrvatsku i Hrvate pratili mnogi i različiti zločini, i u ratovima, i u poraćima; baš to opterećuje i memoriju preživjelih i živih, i sudbinu mrtvih i ubijenih u očima njihovih nasljednika; političko i moralno raščišćavanje zbog tih je okolnosti teže i osjetljivije nego da je prošlost bila manje surova, a reakcije na surovosti pravodobnije i temeljitije.
Platforma o dva, ili o tri totalitarizma, nije netočna da izrazi ono što različite totalitarizme povezuje: nesigurnost i strah ljudi, ugrožavanje života, nedostatak političkih sloboda… Nije, međutim, dovoljna da izrazi ono što totalitarizme razlikuje: jedan je bio zločinački, s režimom rasnih zakona, etničke diskriminacije i političkog nasilja; drugi se služio zločinima da bi eliminirao političke protivnike i sačuvao vlast revolucionarne kaste, nije imao demokratske institute pravne države, nije jamčio slobode i prava ljudi.
Krivo je pitanje: koji je totalitarizam, ustaški ili komunistički, bolji ili gori? Ni jedan nije preporučljiv ni prihvatljiv. Uime zgražanja nad „novim“ spomenikom u Jasenovcu ne može (ni)jedna strana nijekati zločine i nasilje komunističkih vlasti nad političkim protivnicima; ni druga strana, u znak odobravanja i obrane neobranjivog, ne može umanjivati zločine ustaških vlasti.
Slavni pisci Primo Levi i Elie Wiesel, koji su iskusili neke druge jasenovce, znali su na što misle kad su govorili da je „revizionizam drugo ubijanje žrtava“. Hrvatska bi trebala imati snage da zaštiti jasenovačke ratne žrtve od novog ubijanja, a potom okupi i etičare i političare, i svećenike i književnike, da formuliraju zdravu platformu da žrtve mogu počivati u miru, a živi gledati jedni drugima u oči.
>> Izetbegović kritizirao Grabar-Kitarović i zaključio: U Hrvatskoj buja ustaški ekstremizam
Članak je promašen, kao i sve kritike upućene ovom spomeniku. Mladići kojima je podignut, jedanaestorica njih, borili su se i poginuli u jedinici HOS-a i sa legitimnim znakom HOS-a na svojim uniformama. To je upravo onaj znak koji se nalazi na toj ploči. On nije "proustaški" nego je to znak njihove postrojbe, znak koji su nosili na sebi kad su poginuli u obrani Domovine. Time je on postao nedodirljiv, svet. I nitko ga nema pravo micati s ploče kojom im se odaje počast ili ga proglašavati proustaškim. To je grb koji je njihovom žrtvom zauvijek postao dio povijesti stvaranja naše države. Kao što reče Siniša Glavašević: "Da nije bilo HOS-a, Vukovar bi pao još u rujnu." Mladića HOS-a, s tim istim grbom na sebi. Zašto Glavaševiću ocu nije smetao tada taj grb, u Vukovaru koji su zasipale i rušile srpske granate, a smeta njegovu sinu danas - inače asistentu Milorada Pupovca na Filozofskom fakultetu? Zašto dopuštamo iz dana u dan da šačica bukača blati ljude koji su se 90-ih, gotovo goloruki, suprotstavili podivljalom srpskom nacionalizmu i osvajačkim pretenzijama? Zar smo zaboravili Gazimestan i poruke koje su nam svima od tamo dolazile a od kojih se ledila krv u žilama? Zar zaboravljamo istinu? Ili ona u ovoj svekolikoj buci o "ustašama" koju podižu oni koji Hrvatsku kao državu nikad nisu željeli polako nestaje?